Sve u životu što treba da se desi ,desit će se , htjeli mi to ili ne. Za takva dešavanja svi napori ovoga svijeta postaju bezuspješni. To je kad se sve sagleda najveći poraz koji može zadesiti naše biće.
Možemo planirati godišnje odmore, možemo birati haljinu koju želimo nositi za novu godinu, možemo birati mjesto na kojem ćemo piti kafu sa najboljom prijateljicom . Da sve to i još mnogo više možemo bez obzira na sva naša raspoloženja, vremenske prilike ili količinu novca koji smo planirali potrošiti na putovanje.
Ali smrt i pojedine bolesti još niko nikada nije isplanirao.
Smrt se dešava iznenada i nikada nikoga nije sačekala. I uvijek je iznenada , čak i kada se provedu godine na čekanju. Jer i najgori bolesnici pomireni sa svojim bolestima a i cjelokupna rodbina koja se brine o njima nikada u potpunosti nije spremna za taj čas. I nekako baš zbog toga smrt nas uvijek iznenadi.
Ponekad koristimo frazu vjerovatno zbog nekog svog olakšanja duše da se je neko „rodio“ jer njegovim mukama je došao kraj i na taj način pokušavamo lakše preboliti umrlog. Za one koje smrt uzme sebi u trenu, obično znamo reci da je to sudbina , nešto što se negdje tamo gore zapisalo. Da svi imamo neko nepisano pravilo koliko nam je koraka zapisano da napravimo na ovom svijetu i opet tako pokušavamo sebi olakšati .
Ali postoje i bolesti poput karcinoma ili tumora koje najjednostavnije rečeno žive smrt. Paradoks izraza ali suštinski se ipak svede na to. Svjesni da veliki broj ljudi danas u svijetu umire i oboljeva od karcinoma je poražavajuća. To je bolest sa ozbiljnom prognozom na pravo za život.
Jedna od najstrašnijih rečenica koju vaše uši mogu čuti je „ vi imate rak….“ . Znate da je to najsmrtonosnija bolest savremenog doba a vama je neko odlučio saopštiti. Onako iznenada ko grom iz vedra neba. Niko od nas ne može biti pripremljen da čuje ovu izjavu.
U prvom trenutku, u drugom , u trećem …u mnogim trenutcima poslije prvog šoka tijelom ovlada zbunjujući strah. U trenutku nije se sigurno koja koičina krvi se ispumpa srcem da blokira mozak i da mu priliku da se sabere , da uopće čuje , shvati ili pokuša da prihvati stanje užasavajućeg straha. Količina suza koja u tim trenutcima navire ne može se izmjeriti poznatim mjernim jedinicama ,kao što ni najsnažniji ljudi na svijetu ne mogu se izboriti sa bijesom koje apsolutno obuzme tijelo.
U tom trenutku kao da cijeli proživljeni život postaje nevažan . Više ne razmišljaš da li će ti uspjeti leći plata na vrijeme da otplatiš rate koje se nakupljaju danima, nije ti više važno da li je tvoj srednjoškolac danas dobio 3 ili 5 , kako je podoban bolji od sposobnog te je dobio radno mjesto u državnoj službi a ti nisi uspio ni do razgovora da dođeš. Ništa ti više materijalno nije važno osim odluke da si trenutno najvažniji ti . Ti i vrijeme koje je pred tobom.
Nekako se „pokupiš“ , sa sobom dogovoriš i kreneš odabranim svojim putem … putem kroz snove.
Prihvatiš da nisi sam i da mnogi oko tebe dijele sa tobom istu tajnu. Da tajnu … jer mnogi čak nisu željeli svoju bol saopćiti ni svojima najbližim. Nisu htjeli da ih boli život kao što u trenutku boli baš tebe. Odlučili su sami bojiti dane i iči kroz život spremni, neustrašivi i ponosni.
Bolest je na pragu , ušla i širom otvorila vrata našeg života. Ali mi smo ti koji određujemo da li je puštamo njenim koracima da zakorači kroz naše odaje , uzme nas , samelje , ogoli ili će morati pristati na naše nevješte korake tanga koje još nismo uspjeli najbolje savladati.
Onako ljutito mada smo po prirodi veseljaci , drznemo se i prihvatimo je kao ponuđenog partnera na podijumu za ples i krenemo.
Ne razmišljamo o metastazama jer još ni prvi koraci nisu krenuli a ona dolazi kao posljednja. Možda mi kao posljednji natjecateljski par osvojimo taj pehar , veliki i sjajni i ona se možda i ne pojavi. Sve u svemu krećemo.
Oblačimo najšarenije haljine koje smo mislili da nisu prilagođene našim godinama a u kojima se trenutno osjećamo kao malene djevojčice, iskopamo mi taj neustrašivi osmjeh negdje iznad ljevog plućnog krila, zauzmemo stav kao najveći oratori svjetskih govornica i krenemo. Krenemo da živimo , krenemo da se radujemo i da prvi put u životu zbog ukazane prilike pokažemo kako možemo , želimo i znamo bojiti dane ispred sebe. I postanemo svjesni da nanovo učimo živjeti život. I onaj koji se događa i onaj koji želimo da se dogodi. Život satkan od naših snova. Jer snovi su lijepi i snovi se često ostvare.
Nasmijemo se svakom plesaču sa podijuma, nazovemo najbolju prijateljicu i provedemo dan uz najjače osmjehe pričajući o glupostima, šutnemo pokoji kamenčić koji nam se pronađe na putu, zamišljamo da smo najbolji sportisti koje čeka tron i medalja nakon maratona u kojeg smo se uputili i trčimo. Trčimo u susret suncu koje osjetimo kao nikada kako nas milinom grije, trčimo u zagrljaje od kojih nam se nekada gnušalo, trčimo da stignemo na sve za što nismo imali priliku do sada, trčimo i trčimo.
I osjetimo i shvatamo po prvi put značenje riječi ljubav, te postojane jasne sile koja nas nosi. Sve manje se svađamo, sve lakše sagledavamo rješenja standardnih problema koji i nisu neki problemi ,a do unazad smo mislili da su najveći, sve više se dijelimo sa ljudima , dajemo se i prihvatamo svijet oko sebe.
Svanu i ti dani sa nekom gustom maglom i jesenjim tmurnim kišama , ali nekako i u magli se da nacrtati maleno nebo i to sunce koje se bori sa oblakom da proviri glavu, a i nisu samo kiše jesenje ,tu su i boje, prelijepe mirne boje kojima se daju obojiti snovi.
I plešemo sa dodijeljenim partnerom svoj život i svoje snove. Naravno poneki ritam i ofulimo jer još smo nevješti sa koracima, zapetlja nam se i haljina o članke pa posrnemo ka podu, klecnu i noge a moraju jer nije baš najbolja guma stavljena na potpetice, zacrni nam se i vidno polje al i to je normalno jer nikada nismo plesali na podijumu , a disko kugle se vrte li vrte.
I sve neka se vrti u neki čudnovati krug jer valjda tako i treba. Nastavimo se radovati životu i koristiti svaki dan kojim ćemo si uljepšati svakodnevnicu. Da li stvarnošću ili snovima do nas je. Jer sve u životu što treba da se desi ,desit će se , htjeli mi to ili ne. A do tada živi smo , dišemo i bojimo dane našim neotkrivenim bojama.