I sanjam ja tako da sam neko, ne znajuci da nisam niko, i u snu slazem slagalicu Bosne, iznova i iznova. Krene kao jedan lijep san. Nadjem se u zamisljenoj zemlji Bosni, kad tamo duga polja prekrivena psenicom i kukuruzom, onim pravim, jok genetski modifikovanim, vidi mu se na boji. Malo dalje, kad tamo visoravni sve vjetrenjacama ispunjene, pomislim, ma jesu li ono stvarno vjetrenjace, da nije kakva magija, kakav prikaz. Krenem u planinu, kad tamo nema znakova pazi mine. Ma ne vjerujem ocima svojim, pa ne smijem ni da krocim u onu sumu. Vidim dalje kakvu rijeku, kad na njoj neka kao hidrocentralica, ali kao da nije nista poremetila prirodni sklad rijeke. Dodjem na planinu, kad ono more nekakvih ljudi. Mislim se, pa nije zima, nema snijega, kod nas ljudi na planine idu samo radi skijanja. Kad pogledam, tamo sa proplanaka uzlijecu jedan po jedan, sve supermen do supermena, lete ko biva okolo u ovakvim i onakvim glajderima. Malo dalje, dole niz livadu, stado divljih konja prelijece poljane, samo vidis skljockaju blicevi iz nekih prikrajaka. Masala rekoh, poljoprivreda vidim dobra, ni turizam nije los, vidim i ko fol obnovljivi izvori energije se koriste. Na hajr i na dobro. Mislim se, da mi je vidjeti kakav mi je fakultet, i sta ima u Telekomu. Kad je vec sve krenulo, ko zna, mozda je neko ograjiso pa se i tamo nesto promijenilo. Odem do fakulteta, vidim nekakvog cudnog svijeta, ko da cujem engleski pricaju. Pitam, onako na vrlom engleskom, momci, odakle ste vi. Kazu dosli na razmjenu iz Njemacke, a ima ih nekih i ko biva iz Svedske. Uh reko, zar imate sta slusati ovde, nema predmeta na engleskom. Kazu ima sve, super nam je tu, a i hrana pravo dobra. Dobro reko, jel vam to priznato tamo u Njemackoj, ovi predmeti i ovo sto slusate. Jeste kazu, sve, pogotovo jer ima dosta veza sa industrijom, pa imaju priliku da sticu prakticno znanje i primjenjuju ono sto obradjuju na predmetima. Jedni tamo idu da kopaju za piramidama, drugi se okolo bore za ljudska prava, treci razvijaju sisteme za javna preduzeca, i sve ko biva dzaba, volonterski, za one bolonjske kredite. E vala reko, nek i ovo docekah, pa sad nek bude sta god.
Odem na kafu sa skolskim jaranom da dodjem sebi. Znam radio u Telekomu, vazda bi se bunio zbog kojekakvih babinih sinova. Kad tamo, odjelo, kravata, sve pod konac. Opa, reko. Sta ima direktore. Kad ono fakat, postao nekakav sef. Ah reko, jel to omladinski kadar SDA radi svoje, onako u sali, znajuci da je on malo “ljevlje” orijentisan. Kaze, ma ne zezaj, kakve stranke, nema toga vise. Sad ide samo po zasluzi. Kaze, jednog dana uletila SIPA na celu sa nekakvim tuziocem, pohvatali ove sefove, rascistilo se sve. Eno ih kaze vec osudili, sve to truhne u zatvoru. Oci mi stadose, ostadoh bez zraka. Ne mogu do daha da dodjem. Poceh se gusiti tu. Vidi reko, kud rekoh nek bude sta god, pa gdje bas da ne okusim ove ljepote. Kad se iznenada trznuh u krevetu, prodisah, pogledam, haman zora. Uzmem telefon da vidim gdje sam, sta sam, koji je vijek. Brze bolje na internet, da vidim clanke po internet portalima, tamo se odmah sve sazna. Ne znam vise sta je san, a sta java. Prvi clanak mi odmah upade u oci, sa najvecom slikom, tucaju se Bakir, Jerko i Zlaja jajima. Prvo mi kroz glavu prodje, slave i vesele se, mora da je i autoput gotov uz sve one vjetrenjace, poljane i ljepote. Al kad dodjoh do sekcije komentara, mrak mi na oci pade od sveg crnila, mrznje i beznadja.
Okahrise mi tako i noc, i dan, i san, i sve. Vratim se nazad i onda pocinje prava borba. Hajde sad zaspi posle silnog razocarenja. Sve dumam, sta je problem, gdje je problem, kako da dosanjam svoj san. Pa mi se vrzma po glavi, kako otrgnuti tuzioce iz ralja kriminala i kriminalne politike… Pa mi onda na pamet padnu javne kompanije. Kako politicarima otrgnuti iz ruku izborni plijen, da ne bude opet: tebi Pokop, meni Vodovod, onome Telekom, pa opet meni Toplane, tebi Rad… Pa onda obrazovanje. Kad ce se iznaci sredstva za finansiranje obrazovanja, kad ce se studenti povezati sa stvarnim svijetom, kad ce ljudi uciti za znanje, a ne za diplomu. Kad vise zapadnjacima nece biti problem doci na razmjenu kod nas, a ne samo da mi idemo kod njih. Pa mi prodju glavom one vjetrenjace, da nije bio kakav znak. Ma necu da vjerujem da se zalud boriti protiv ovih nemani, necu, makar do kraja zivota ganjao ove proklete vjetrenjace. Al ima da se zavrte pa makar.
I tako mislim se, pa nisam ja niko pa da cijelog zivota samo zelim da sam neko. Pokazacu ja njima za koji mjesec ko je neko, a ko niko, i ko za koga radi, i ko koga uposljava i zaposljava. Polako momci, brzo ce dan odluke, kada samo jedan pokret olovkom po tom cudotvornom izbornom listicu moze da prevrne sve planine naglavacke. Polako, brzo ce to doci. A do tada, ja necu samo sanjati, nego cu nosen svojim snovima javu kovati i u toj javi svoj san zivjeti.
Za konkurs “Da sam ja neko…”