Danas se nauka koja se bavi robotikom, kao i mnoge popularne Sf serije ili filmovi, bave tematikom umjetne inteligencije.To bi dakle bio robot, koji je svjestan, neovisan, uči, razumije i nije samo ponavljač komandi ispisanih u njegovom programu.
Međutim, tu postoji nešto zabrinjavajuće, a to je da bi roboti sa inteligencijom, mogli da se okrenu u jednom momentu sami sebi, te da odbiju poslušnost.
Takvo nešto možda i neće biti moguće, osim u filmovima i knjigama naučne fantastike i to nije nešto oko čega treba da se previše brinemo.
Međutim, ti naučnici izgleda nisu dobro informisani jer ne znaju da je već patentirano ograničenje svjesnosti, a naročito jak patent imamo u BiH , gdje su uspjeli da ljude drže u ograničenom stanju svijesti, 30 godina.
Da, mi imamo društva, koja su programirana na raznim matricama : vjerskim, nacionalnim, kulturološkim i raznim ostalim programima. I koja se ponašaju identično kao roboti bez svijesti.
Oni su identificirani ili inficirani (zavisi iz kojeg ugla se posmatra) , sa sadržajem svoje svjesti, odnosno sa programom koji je u njih ubačen i svakodnevno se ubacuje od strane njihovih gospodara. Ponavljaju jedne te iste radnje, bez izgleda ikakve mogućnosti da uvide mehanički proces po kojem se ponašaju i razmišljaju.
Ukoliko neki robot pokuša da samostalno razmišlja, on jednostavno zabaguje od straha.
Straha da ne pripada nikome, niti jednom programu, i samo to nepripadanje izaziva snažan osjećaj nesigurnosti. Taj osjećaj nesigurnosti i straha je izazvan time što je u njihov program učitana prva i najjača informacija, oko koje se sam program dalje izgrađuje, a to je informacija "program ti daje sigurnost".
Tako robot nije u stanju da bude svjestan, a samim time i inteligentan, jer ne smije da preispita tu prvu informaciju. Strah ga parališe i blokira. Tako su proizvođači ljudskih robota sigurni da se roboti koje su programirali, neće osloboditi kontrole koje imaju nad njima, niti će, ne daj bože, moći da se okrenu protiv svojih gospodara.
Ta prva informacija je vrlo lukavo smišljena jer sadrži u sebi riječ "sigurnost". Ta riječ u sebi već sadrži svoju skrivenu suprotnost, a to je riječ – strah.
Time su ljudski roboti, potpuno odvojeni od realnosti, u kojoj možda i nema straha uopće.
Žive život virtualnih realnosti, realnosti koja je diktirana programima, koji u stvari samo interpretiraju ili simuliraju realnost, onako kako njihovi programeri to žele.
Žive život iz druge ruke, indirektan, i od nekog programera tako protumačen. Život snažno vezan za prošlost ili još tačnije, za interpretacije prošlosti. Kao neka prošla moda, iznošena od strane velikog Bo(r)ga – Evropske Unije, ali očuvana i data jeftino u second hand šopove. Taj programirani život iz druge ruke, ima u sebi i programiranu nadu.
Ona glasi : kad se vaši programi usklade sa programima velikog B(o)rga, mi ćemo vas asimilirati!
Istovremeno, veliki B(o)rg , program tako detaljan da je uspio razviti nevjerovatno kompleksnu virtualnu realnost, u sebi samom sadrži hijerarhiju. Mali, periferni programi , plutajući tranzicijski entiteti, nastali raspadom u ratu između velikog B(o)rga i komunističkih
i socijalističkih B(o)rgova, u kojem je podbijedio evropski hijerarhijski B(o)rg, želi te tranzicijske entitete asimilirati ali na najdonji stepen hijerarhije. Na tom stepenu, ljudi-roboti čiste wc-ove, rade najteže fizičke poslove, brinu se o ostarjelim europskim robotima, ili eventualno ponekog robota koji je pokazao znakove prevelike inteligencije, usisaju na više stepene i daju
mu složenije i kompleksnije radnje za obavljati. Neki rijetki čak dospiju i do mjesta programera.
Pri tome se vršilo reprogramiranje istih, polagana promjena postavki, osim one jedne, koja je ista u svim programima, i koja se ne preispituje pa da je ponovimo : "sistem ti daje sigurnost" .
za konkurs