Živjeli! Živjeli! Živjeli! Hajde kume do kraja istjeraj tu bocu! Idemo još jednu popiti pa polako ćemo kući. Daj duple sada! Bilo je 5 ujutro kad je iscrpljena konobarica donijela još jednu turu rakije i bilo je vrijeme da krenemo. Sve je počelo prije nekoliko sati. Išli smo na more, moj dobri prijatelj Slavko je vozio auto. Imao je tada 22 godine. Samo toliko. I prije nego ćemo stići na Jadransku Obalu mi smo zastali samo na jednu kafu u krčmi koja je radila i tu smo popili nekoliko pića. Ionako smo skoro na moru. Na terasi te krčme se vidio Jadran. Plav. Zauvijek isti. Taj osjećaj blizine mora u čovjeku budi toliko različitih emocija. Prvo što uvidiš je koliko si malen. Onda veličanstvenost prirode, ljepota boja, šume, stijene i školjke u pijesku koje nosiš kao suvenir na kraju svakog odmora. Taj odmor nije bio takav. Na kraju našeg odmora nitko nije nosio školjke, ježeve i razglednice. Na kraju našeg odmora maglovito se sjećam poziva iz bolnice i mojih riječi Slavkovim roditeljima. Vaš sin je poginuo.
Kad smo krenuli konačno iz te krčme nisam vidio koliko je on pijan jer sam i ja bio. Da sam manje popio bilo bi jasno koliko je on nesposoban da upravlja autom ali bili smo samo nekoliko kilometara od plaže i hotela. Samo nekoliko minuta vožnje do obale. Ništa strašno. Nije se to trebalo desiti tako. Trebalo se desiti na nekom velikom putu, sa mnogo komplikacija, na drugačiji način… Slavko je pijan sjeo za volan. Svanulo je i izašli smo sa parkinga. Plavi Megan je ličio na klasično auto za odmor. Oni slatki detalji koje natrpamo u auto i svi ih vide-Šeširi, dušeci, korpe i frižideri sa hranom i pićem. Kad smo krenuli cesta je bila prazna, auto mu se ugasilo prvi put i smijali smo se. Slavko je bio gladan života. On je vozio brzo, vježbao mnogo, jeo mnogo i pio mnogo. Sve vezano za Slavka bilo je u znaku pretjerivanja. Od njegovih djevojaka do njegovih razbijenih motora. Slavko je prolazio kao dijete kroz život. Dijete je i bio na kraju. Sa 22 godine si još uvijek zelen, svjež i tek zinuo na svijet kako naš narod kaže. Kad se sjetim sada pišući o njemu konkretno on nije samo zinuo na svijet on je nekako htio da cijeli svijet proguta. Nikad mu nije bilo dosta. A ta rakija je bila samo jedan mali primjer. Nije moglo da stane na dvije ili tri rakije. Trebala je cijela boca. Sa svime je imao takav pristup. I to su ljudi voljeli, šarmirao je na taj način, privlačio energiju i dobro raspoloženje. Nikad nije žalio da počasti raju i da uradi bez pitanja nešto ako je prijateljstvo u pitanju. On je bio dobar čovjek.
Kad smo konačno krenuli činilo se da vlada volanom, za pola sata smo pred hotelom i idemo na plažu spavati a kasnije će doći ostatak društva. Samo da stignemo. Oči su mi se sklapale od pića i umora. On je nešto pričao i tražio da ja pričam jer se i njemu spava. Moj odgovor je bio da upali radio. Pojačao sam do kraja neku stanicu na kojoj je pjevala Katy Perry o tome kako ljudi djevojke i koji okus imaju usne djevojaka koje ona ljubi. Slavko je imao čudnu naviku da vozi brže kad je pijan. Jednom mi je rekao da se tako osjeća sigurnije jer zna da će manje vremena provesti pijan na cesti i da će brže stitći kući u krevet. Slavko je pijan najbrže vozio. Njegova logika je bila-Brže je sigurnije. Zbog policije. Ako policija vidi da krivuda, ako ga zaustave, ako budu vidjeli da je pijan oduzeće mu vozačku. Već je imao mnogo kazni i prekršaja koje je njegova majka vrijedno pokrivala i plaćala zbog sramote, stida i eto zbog pričanja ljudi kako joj je sin pijanica. Sve je ona to fino zataškavala već 4 godine otkad je sjeo za volan. Otkad je tri auta razbio, udario jedno dijete i zabio se u trafiku… Sve je ona do zadnjeg detalja platila, osigurala i lijepo ga zamolila da se sabere. Muško pa divlja, neka ga malo, nek se ispuše, pusti bogati nek je živ i zdrav jebo auto. I tako je on poginuo.
Ne sjećam se konkretno detalja u samoj nesreći. Sjećam se da je bilo vedro jutro, pomalo hladno, sunce je tek izašlo. On je doslovno u mom mutnom sjećanju sjekao linije da prije stignemo do obale. Ispod nas su bile provalije od 500 metara sa tankom ogradom upitne kvalitete koja nas je dijelila od sigurne smrti. Sjećam se mirisa borića na retrovizoru, njegovog profila, ruke na volanu na kojoj je nosio jedan crni sportski sat, sjećam se da je na preplanulom vratu uvijek nosio krunicu, križ. Bio je odgojen kao katolik, sjećam se i njegovog parfema Hugo Boss crveni i sjećam se da je imao tako prodoran pogled crnih dubokih očiju i da su se neki njega bojali. Smijao se glasno i zdravo, bio dobar sin, malo problematičan jer je volio adrenalin. Nekoliko puta je imao slomljenu ruku i nogu. A nikad nije kukao, jednostavno je bio čovjek željan života i sve što život nosi sa sobom. Danas mislim da je bio nestrpljiv prema samom sebi i svima oko sebe. Ništa ne bi značilo da smo jednostavno prespavali na parkingu ili uzeli sobu u toj krčmi. Ništa. On bi bio živ. Njemu se nije ostajalo u krčmi ali htio je još da pije, pa je htio što prije na more da se kupa, pa onda navečer u neki klub, uzeo je neke droge a ja sam donio votke i našao jedno divno mjesto. Promajna pored Makarske. To je bilo treće zajedničko ljetovanje sa društvom koje je uvijek bilo tu. Čekali su nas. Sjećam se kako je preticao auta, jedan autobus i odjednom smo vidjeli jedno maleno žuto auto ispred a onda škripa guma, udarac od ogradu i prije nego se jastuk napuhao i zakucao me za sjedalo sjećam se mora. Plavo more ispred nas kao da smo konačno stigli. I nakon toga voda, hladnoća i potpuni mrak.
Slavko je poginuo na licu mjesta. Nije bio vezan, udarac od ogradu je izbio njegovo tijelo kroz šoferšajbu, auto se strovalilo u more, vrata su se otvorila i mene je voda izbacila na površinu, ljudi iz autobusa su iskakali i pomagali ali njega nije bilo. Kad su ga konačno našli bilo je kasno. Umro je na licu mjesta. Od udarca. Poginuo. Osjećaj koji čovjek ima kad izgubi nekoga dragog je kao da na Zemlji nestane neki kontinent na koji više nikad nećeš otići. Svaki čovjek je kontinent za sebe. Za mene je Slavko kao Atlantida. Grad i čovjek koji više ne postoji a znaš da je postojao. Nekad pričam ljudima o njemu ali teško je to objasniti, prevesti na jednostavne riječi kako je Slavko bio poseban. Teško je. Onda riječi nestanu i krenu suze, jecaji i sve preplavi bol.
Sjećam se žene koja me zovnula u bolnici i rekla da netko treba da obavijesti obitelj. Meni se ništa nije desilo osim slomljenog nosa i bolova u plućima i grlu od vode. Kad mi je ljubazna medicinska sestra pružila telefon bila je tako fina, znala je da mi pruža oružje s kojim ću upravo ubiti jednog sina jednoj majci. Neću ja ubiti ali ću prenijeti vijest o smrti. Najgora vijest na svijetu za jednog roditelja je zapala mene. Bilo bi sebično okrenuti glavu, ne uzeti taj maleni mobitel, praviti se da ne mogu. Mogu. To je jedna od onih najgorih stvari kad se tragedije dese-Možeš. I dalje možeš da pričaš, jedeš, plačeš i da dišeš a nećeš to da radiš, nadaš se da ćeš umrijeti i ti od muke, suze izbijaju, krivnja te izjeda, mržnja peče ali ne umireš. Kako ne umirem? Zašto ne umirem od ovolike količine zle sudbine? Moja želja je bila da nestanem. Da se probudim za deset godina ili više nikad. Ali čovjek sve može… Na veliku žalost čovjeka stvoreni smo za najbolje i za najgore. Telefonski razgovor je trajao nekoliko minuta i kao da me nema na liniji. Netko umjesto mene izgovara te riječi spajajući sin, auto, vožnja, mrtav, žao mi je. Sklopljena rečenica je gotova. Izašla je iz mojih usta i prenesena kao kletva na obitelj mog prijatelja Slavka. Mučnina. Povraćanje slane vode i pudinga, kidanje infuzije iz vene na ruci dok krv šiba u tankim crvenim linijama koje cure po bijelom zidu i mrak sa nadom da nikad više neću vidjeti svjetlost dana jer u tom svjetlu mog najboljeg prijatelja nema i nije pošteno da ima mene.
To se desilo prije mnogo godina.
Trebalo je mnogo godina da shvatim zašto je Slavko mrtav. Ljudi su naravno u policijskom izvještaju i medicinskom sve objasnili. Slavko je umro od snažnog udarca čelom, gornji prednji dio lubanje u tvrdu površinu koja je po svemu sudeći bila staklena. To je jasno vidljivo na tragovima lica, jedno oko je probijeno komadom stakla, vilica se razdvojila od siline udarca a zubi su se na kraju zabili u vrat. Srt je bila trenutačna. Dokaz je voda koja nije ušla u organizam, nije bilo borbe, disanje je prekinuto trenutačno. Nije osjetio ništa. To je naglašeno kao utjeha roditeljima. I meni. Nije ništa osjetio kad je umro. Kako oni znaju? Taj izvještaj čitam nakon mnogo godina jutros uz kafu. Imam dovoljno snage da pogledam u to jer je vrijeme. Nakon toga ću taj izvještaj i fotografije zapaliti. Nikad neću zapaliti u svojoj svijesti sliku Slavka na onom stolu za obdukciju. Bijelo tijelo na ledenom čeličnom stolu. Opušteno, hladno i mrtvo. Pravilo je da moraš pogledati lice. Nije bitno što sam na njegovoj ruci primjetio trag od sata koji je volio i prepoznao sam njegove ruke, noge i onda je mrtvozornik hladno otkrio lice. Lice kojeg nema. Pola lica je jednostavno nestalo. Hladnoća prostorije je spriječila moje povraćanje i bilo kakvu reakciju. Moj mozak je zauvijek upio sliku prijatelja bez lica. Jednostavno od njegovog lica je ostao samo jedan dio netaknut. Desno oko, obraz i zubi sa velikim krvavim rezom na čelu duž glave su bili samo kaša mesa i krvi-Lijevi obraz je bio bijel i lijep. Dodirnuo sam ga zadnji put. Ne može ti se gaditi netko tko je bio tvoj prijatelj, drug i obitelj kakav god da je na kraju. Tijelo je samo ljuštura koju napustimo kad umremo. Takve sam misli ponavljao sebi izlazeći iz mrtvačnice i govoreći roditeljima da je to on. Da nema potrebe da majka gleda svoje dijete, svoju bebu i svog sina na kraju takvog. Nema smisla. Ona je htjela. Valjda je to način na koji se čovjek konačno može pomiriti sa istinom. Istina je bila ružna.
Istina je bila ovo-Slavko je pio previše. Bio je alkoholičar. To je istina. Pravi naziv problema koji ga je odveo u smrt na kraju. Slavko je pio svaki dan. Pio je u mom društvu, pio je uz kafu, pio je mnogo. To su svi gledali blagonaklono jer je to momak iz Hercegovine gdje se vino pije uz doručak. Momak voli popiti. Ili još kraća verzija istine-Voli popiti. U slobodnom prijevodu to je znak za pijanicu. Nitko to ne kaže glasno, javno i otvoreno. To krijemo u šiframa kao što su ''Voli popiti, malo popije, veseljak, boem, raja''. Slavko je bio sve to. On je bio za mene ponekad veći od života koji je živio. Radio je već pet godina u tatinoj firmi i bio vrlo dobar u svom poslu. Njegovi roditelji su držali vinarije i agronomski centar koji je imao 23 zaposlena čovjeka. Slavko je dolazi na vrijeme i išao kad se smjena završi. Nije bio tatin sin. Kad sam upoznao Slavka imao sam 16 godina i on mi je ukazao na votku umjesto pive. Brzo smo se sprijateljili jer su moji roditelji imali vinograd pa je sve išlo nekako spontano i brzo smo postali nerazdvojni. Nikad u tih nekoliko godina nisam pomislio da Slavko pije kao alkoholičar. Nitko o tome nije pričao. Čak i kad je imao nekoliko udesa u pijanom stanju o tome se nije pričalo. Još jedan od momaka koji je slupao kola. Ni prvi ni zadnji. Nije se radilo o tome. Njegova majka je plaćala ta auta i skrivala istinu od njegovog oca. Slavko je pio svaki dan a i ja s njim. Postalo mi je normalno popiti dvije loze uz jutarnju kafu a s vremenom je postalo normalno popiti bocu votke na dan. Od jutra do večeri 'polako pij samo' govorio je Slavko i tad se ja napijem u toku dana a navečer se više i ne sjećam šta radim. Jednostavno nastane amnezija. Slavko je volio da se nadmeće sa svima u piću. Volio je da napije ljude i uživao u dobrom druženju, zabavnim djevojkama i motoristima s kojima se družio. Bili smo veoma različiti i da nije bilo vinarije, vinograda i alkohola nikad se ne bi družili tako dugo. Sve do njegove smrti. Piće je povezivalo društvo. Piće to uvijek radi. Piće je razlog, povod, izgovor i prilika za sve ljudske aktivnosti. I zato nitko nikad nije vidio koliko je Slavko bolestan. Piće je za ljude. Sjećam se jednog jutra na Božić. Došao sam kod Slavka na slavlje, veliki bor je bio nasred kuće, miris cimeta, vanilije i kuhanog vina je bio u zraku. Kuća je bila puna ljudi, rodbine i prijatelja. Slavkova djevojka Mirijam je bila u kuhinji i plakala na prozoru. Bili smo sami taj trenutak i upitao sam je šta se dešava? Pijan je, pijan da ne može ustati a molila sam ga da bude pristojan pred mojim roditeljima. Svi su tu! To jutro mi je postalo jasno kako je on stvarno alkoholičar. U našim glavama je alkoholičar čovjek na kartonu, ulici, prljav, ružan i zapušten sa bocom u ruci. U našim glavama nema lijepih momaka alkoholičara, nema divnih žena koje piju litre žestokog na dan, nema dotjeranih, kulturnih i pametnih ljudi. Alkoholičar je tamo negdje u parku, jarku ili na ulici pije i baljezga, curi mu slina niz bradu, ruke mu drhte dok drži bocu, brada mu je velika a oči žute od hepatitisa ili ciroze. To je za nas alkoholičar. Nikako jedan Slavko od 2 metra i 100 kila. Momak, ljudina, ljepotan, sportaš. Nema šanse. Nije normalno da on bude alkoholičar. To jutro u 10 sati ispred prozora obiteljske kuće gledajući snijeg kako se lijepi za staklo a Mirijam plače postalo mi je jasno da Slavko treba pomoć-I da pomoć trebam ja. U mojoj ruci je već bilo kuhano vino a ništa nisam jeo. Pijanica. I ja sam pijanica. Skuhao sam kafu i odnio u sobu da vidim u kakvom je zaista stanju. Bio je loše, povratio je, popio je previše rakije i pive prošlu noć na Badnjak. Sjeo sam na krevet do njega i predložio da prekine malo, da ohane, da uspori. On se samo nasmijao i popio kafu a onda dodao kako se osjetim na vino. Tu me nekako obeshrabrio jer istina je bila da sam popio dvije šoljice kuhanog vina i da sam u pripitom stanju. Možda je sve samo pretjerivanje. Pa nismo alkoholičari zaboga znamo tko su oni. Mi ne možemo biti pijanice. Imamo posao, fakultet, vozimo, radimo, živimo slobodno i najvažnije nemamo problema sa zdravljem. Nismo alkoholičari. To je bio zadnji Božić koji smo proveli skupa sa obiteljima pod jednim krovom. Naravno da sam se napio za vrijeme ručka, bilo mi je toliko loše da sam morao izaći na snijeg da dođem sebi, grabio sam šakama snijeg i trljao ga od lice i jeo da dođem sebi. Nakon treće boce se pojavio taj osjećaj nestajanja koji alkoholičari vole. Prvo ide blaga omamljenost, pripitost i energija koju alkohol prividno daje na početku a onda krene opuštanje mišića, smijeh, spuštene oči, žeđ za još jednom ledenom čašom lijeka zvanog piće. Slavko je taj dan popio dvije gajbe pive i jedan Jack. Meni je trebalo manje da se napijem. To je on volio. Volio je imati pored sebe nekoga slabijeg u piću. Takvi su alkoholičari. On je bio uvijek natjecateljski nastrojen. A ubrzo je moj apetit za pićem i tolerancija na piće krenula uzbrdo a on nizbrdo. U toj zadnjoj fazi našeg druženja je bilo neophodno imati barem dvije ili tri boce žestokog pića da se bilo kakav razgovor ili posao pokrene. Samo se jedanput o tome povela tema u njegovoj kući. Majka i otac su mu rekli kako previše pijemo, meni su to također rekli ali dok nema problema sve je to super ali da pazimo. Kako smo svi bili toliko glupi?
Problemi su već tu bili. Moje stanje je bilo loše, boljela su me rebra gdje je jetra, imao sam glavobolje, visok tlak i stalnu depresiju. Izvana nije ništa bilo vidljivo osim mog umornog izgleda koji popravi nekoliko čaša pića a Slavko je prestao trenirati i potom smo planirali odmor. Jednom me nazvao i rekao kako mu treba pomoć. Mislio sam da traži pare, uslugu ili nešto slično. Rekao je da dođem. Ne razmišljajući o čemu se radi ponesem bocu vina i popijem dvije male votke. On je sjedio na mraku terase, bilo je kasno proljeće, gledao je u daljinu, trijezan. Spoznaja da je on trijezan i ozbiljan me prepala. Mislio sam da je netko mrtav. Taj jedan jedini put mi je rekao šta se dešava u njegovoj kući. Svi su znali da je alkoholičar. On je sam to znao. Znali su i da ja imam problem. On je htio da odemo na kliniku za ovisnosti. Njegovo ponašanje je bilo ozbiljno. Mirijam ga je napustila, otac traži da vrati auto i prijavi se na liječenje. Moj dolazak je bio zabranjen pa smo bili na terasi. Pitao sam kad, kako i gdje namjerava da se liječi? On se nasmijao kao da se šalim. Ne idem u kliniku rekao je. Idem do jednog hodže koji pravi zapise protiv pića. Mislio sam da se on šali. Tada mi je objasnio kako je za njegovu obitelj velika sramota da on ide na kliniku kao neki pijanac ali da ima super hodža koji će mu skinuti piće s vrata…To je bio početak njegove smrti. Slavko nije umro od pića već od stida svoje obitelji i vlastitog stida da traži pomoć. Njegova smrt je počela kad je išao od vrata do vrata kod vidovnjaka, svećenika, samostana, vračara i magičara koji su mu sipali mlijeko po glavi, razbijali jaja na kućnom pragu, pravili čajeve od mišjeg repa i jedna žena mu je predložila da popije kafu sa menstruacijom djevojke s kojom je zadnji put bio. To je bio proces koji je prolazio i znalo se desiti da me zovne pun energije i novih ideja i tjerao me da odemo do jednog čovjeka koji posipa brašnom oko kuće i tako tjera piće i poroke. Kad smo otišli kod tog čovjeka on nas je zaista lijepo primio u svoj dom. Gospodin se zvao Miro. Debel, glasan i pričljiv. Napravio nam je kafu a onda smo sjeli za jedan okrugao stol gdje je uzeo rižu, puru i bijelo brašno pa onda posuo po cijelom stolu i vukao linije i prizivao neka imena, posuo me brašnom od riže a oko mene napravio puni krug sa žutim brašnom od pure, sve je izgledalo kao neki horor film. Slavko je rekao samo da opustim i uživam. Taj čovjek je poto zapalio neku biljku koja tjera demone i svijeće iznad kojih je palio naše slike. Kad smo se vratili Slavkova mama je bila presretna. Samo da sin nije u klinici i da narod ne priča. Sve se može i ovako riješiti mislila je ta glupača kao što misli većina balkanskog svijeta. Nek se ne priča, nek se ne čuje i nek se ne zna. Što moraš ti ko luđak biti kod psihijatra kad možeš ovako da se posipaš brašnom, piješ čajeve, urin, krv kao sav normalan svijet. A luđake je psihijatar a za pametne je hodža, svećenik, travar i iscjeljitelj sa miševima. Fakultetski obrazovana žena je vlastitog sina odvela na salijevanje strave, postupak koji podrazumijeva topljenje olova iznad glave preplašene osobe, pa onda je išla na astrologiju i tu je Slavko saznao da pije zbog prošlog života a kod žene iz Metkovića je popio čaj s repom od miša jer to tjera zle duhove. Na kraju su sve zaokružili sa ispovijedi u Crkvi gdje je jedan svećenik rekao da Isus uzima muke Slavkove na sebe i da ništa nitko ne brine u ljubavi Gospodina Boga nema alkoholičara i propalih. Svi smo spašeni ne brinite se ljudi!!!
I prošli su mjeseci kad me nazvao i rekao da idemo na more. Da sve zaboravimo, da ima hrpu pića, novu djevojku koja ga čeka, da se osjeća extra. Nisam se čuo s njim tri mjeseca, ljeto je bilo na vrhuncu i kad se javio nisam htio da odgovorim. Izbacili su me iz kuće jer loše utičem na Slavka koji je sad super, ne pije, ne troši, ne hoda svuda i smirio se. Pa svi ti lijekovi od svih tih ljudi su morali pomoći. Tad se desio udes. Tad je pio više nego ikad i tad je poginuo. Od stida je poginuo na kraju. Ne od alkohola. On se zadnjih godinu dana liječio po raznim rupama i mjestima ali nikad nije pokucao na vrata centra za alkoholizam, nijednom nije posjetio psihijatra, psihologa niti je iskreno pričao sa svojim roditeljima. Meni nikad nije rekao zašto toliko pije. Meni je to bio dio njega. Nikako nešto nenormalno ili pretjerano. Uvijek se rasprava vodila oko toga koliko ja jedem jer to nije dobro za liniju a ne oko toga koliko pijemo jer to nije dobro nikako ne samo za liniju već za život. Slavko je izgledao dobro taj dan, zdravo, poletno i euforično. Takvi su ovisnici kad izađu iz perioda u kojem nisu jedno vrijeme uzimali svoju drogu. Slavko je bio sretan, trijezan i spreman da pije više nego ikad. Odlazak na more je pružao savršen bijeg iz jedne stvarnosti u drugu. Na moru nema nikoga da broji čaše, da pregledava auto, pretresa sobu ili da zove ženu iz Metkovića da spremi mrtvih miševa za čaj. Na more smo krenuli prema jednoj vrsti slobode ne samo prema odmoru. Sad sve jasnije vidim. Na moru je htio da nadoknadi sve i da se vrati kao nov. Nije se nikad vratio. Njegova obitelj je na kraju suočena sa istinom koju nijedan čaj od mrtvog miša i krvi ne može izliječiti, nijedan zapis izbrisati, nijedno brašno prekriti i zaprašiti. Istina je da je njihov sin umro do stida. Nisu mu pružili pomoć jer su se stidjeli njegove bolesti. Bolesti. To nisu nazvali bolešću jer je sramota biti bolestan na kraju. Kako može biti mlad i bolestan, nemoj da te netko čuje pa sramota je da imaš 20 godina a bolestan! Slavko je bio alkoholičar. Ja sam s njim bio alkoholičar. Bili smo pijani u autu. Pijani u društvu i pijani stalno. A stid nas je zaustavljao pred istinom. Stid je primitivan a snažan osjećaj. Teško je biti predmet stida, sramote i bruke. Lakše je otići u neke žene koja će napraviti čaroliju za 500KM nego na razgovor od 50KM jer čut će se… Reći će da je lud, da je pijanac, da se liječio, da ima probleme, da je bio u ludnici, da nije dobar s glavom i tako u nedogled. Evo sad nitko ništa neće reći. Mrtav je. Nema bruke, sramote i stida samo gola istina crno na bijelom. Poginuo je zbog vožnje u alkoholiziranom stanju. Pijan je otišao sa ovog svijeta i blago njemu. Više se ne stidi. Nema straha od odlaska psihijatru, traženja pomoći, suočavanja sa problemom. Sve je konačno gotovo. Njegovi roditelji nemaju sina alkoholičara o kojem će svi pričati. Oni sad imaju jednog mrtvog sina koji je volio popiti. To je manja sramota iako veća tragedija a sad je kasno za zamjenu. Sad bi htjeli Slavka pijanog svaki dan pa nek pričaju ljudi, ko jebe ljude, više nema stida, sramote i malograđanštine ali sad je kasno jer nema više Slavka.
Kad sam završio sa spaljivanjem zadnjih ostataka njegovih stvari ostao je jedan lijepi sportski sat kojem je stalo vrijeme u vodi, na njegovoj ruci, dok je ležao u dubini i mraku sat je stao zauvijek. Uspomene su nekad kao oštri predmeti koji režu psihu čovjeka do kosti. Taj lijepi sportski sat u koji je toliko puta on gledao sa zaustavljenim vremenom je bačen u vatru. Neću da me više režu uspomene, neću da se vraćam tamo, neću da plačem i neću da se stidim više nikad. Kad se u vatri rastopio sat kao slika Salvador Dalija ustajem se i krećem u hodnik, nosim bocu sa sobom koju mi je posljednji put poklonio crvena Puškin votka i bacam je u vatru, sve gori u kaminu, nestaje u vatri pića, vremena i jednog izgubljenog života koji se mogao spasiti da nije bilo previše sramote od življenja i svega što život donosi i tu je ironija. U toj vatri gore moje suze i gori moj stid. Nema više stida. Nema sramote, nema ničega i nema mog prijatelja i sad je zapravo svejedno. Trebalo bi se napiti i sve zaboraviti. Na kraju krajeva pijemo cijeli život. Pijemo kad se dijete rodi i kad dijete umre. Kad tugujemo i slavimo. Kad dočekujemo ili ispraćamo. Kad rušimo ili gradimo. Pijemo i ponavljamo do smrti riječ koja ne ide uz piće-Živili! Prvi put bez pića ti kažem da ćeš živjeti u mom srcu a ne u mojoj čaši. Prvi put ti ne nazdravljam za pokoj duše, za mir na drugom svijetu, za tugu i sreću, za dobro i loše. Prvi put ti nazdravljam bez pića i sebi što sam živio pored tako finog prijatelja i čovjeka kojeg nikad neću zaboraviti. Živio i preživio.