On je jedan veliki sretnik, rekli bi oni koji ne prate fudbal toliko mnogo.
Na prvu, mogli bi biti i u pravu. Vodiš Real Madrid, jedan od najjačih klubova u istoriji fudbala. Imaš novac, fenomenalne igrače, strašnu medijsku propraćenost, infrastrukturu za poželjeti. Ma imaš sve.
Kako onda godinama nije bilo trofeja? Misli se na broj trofeja. Isti taj klub, do dolaska Mourinha, nije prošao prvi dio knockout faze Lige Prvaka još od onog davnog finala kada je za Bayer Leverkusen u odbrani stajao Lucio, vezni red predvodio turski majstor Yildiray Basturk, a na klupi sjedio mladi Dimitar Berbatov. Kada je golčinu (iako je i to premala riječ) za pobjedu u finalu postigao Zinedine Zidane.
Zinedine Zidane.
Francuz alžirskog porijekla, bio je najbitnija karika u stvaranju tadašnjih Galacticosa, koji su trebali biti ultimativna i skoro nepobjediva fudbalska ekipa.
Sa 26 godina, na čuvenom svjetskom prvenstvu u Francuskoj, držao je časove fudbala na sredini terena velemajstorima kakvih više vjerovatno nema. Sjajne utakmice pečatirao je sa dva gola u finalu, potukavši Brazil predvođen legendarnim Ronaldom Nazariom.
Osvojio je sa Juventusom dva Scudetta, Zlatnu loptu i poneki crveni karton. Volio je udariti Zizou, zna to i Marco Materazzi.
Nakon tri godine druženja sa Starom damom, došlo je vrijeme da se sprijatelji sa Kraljevima. Itekako je to uradio najpopularniji Francuz u istoriji svoje zemlje (možda i čudno, ali je izabran za najpopularnijeg Francuza ikada, od strane svojih zemljaka).
Svih 77 miliona eura isplatio je u prvoj sezoni tim čuvenim pogotkom protiv Bayera. Osvojio je i Špansku ligu, dobio nagradu za igrača godine od FIFA-e, dodao u vitrinu još trofej Evropskog prvenstva, lupio glavom Materazzija i povukao se iz fudbala. Možda i na vrhuncu karijere. Ali realno, bilo bi ga i čudno gledati u nekom nižerazrednom klubu kako se muči igrajućii sa amaterima. Ne. On je bio najbolji i kao najbolji je otišao u penziju.
Igrao je humanitarne mečeve i bavio se omladinom Reala sve do dana kada je otpušten Rafa Benitez, kojeg ne treba komentarisati. Ponovo je Zizou bio na Santiago Bernabeu stadionu, ali ovaj put sa trenerskom komandnom palicom. Preuzeo je negdje na pola sezone ekipu u raspadu i osvojio Ligu Prvaka. Mnogo je skeptika bilo uprkos elitnom trofeju. Uradio je to i Di Matteo u Chelseau.
Sezona nakon toga je počela, u najmanju ruku, teškom igrom. Rotirao je Zinedine igrače kao na traci, Real igrao nedopadljivo, ali bodovi su se nekako nizali, a uzgred je pao i rekord uzastopnih pobjeda jedne ekipe. Nanizao ih je 16. Rekord star 60-ak godina. Kako je sezona odmicala, Kraljevi su igrali bolje, jače, ubitačnije, i navijači se se potajno nadali da bi mogao uraditi ono što niko nije od kada se igra trenutni format Lige Prvaka. Odbraniti trofej. Ne samo da je postigao taj istorijski uspjeh, već je u bijeli dio Madrida donio i titulu prvaka Španije, koja tu nije boravila još od Mourinha.
Opet sreća?! Ne bi se reklo.
Ogromne rotacije koje je pravio, držale su svježinu ekipe na više nego zavidnom nivou kroz cijelu sezonu. Cristiano Ronaldo je blistao kao da je tek došao u taj Madrid, gladan svega. Isco je konačno proradio i rasteretio sjajnom Modrića i njemačkog snajpera Kroosa, koji su sa sredine dirigovali jednu novu igru. Ulijetao je i mladi Casemiro, u kojem su navijači konačno vidjeli jednog Makelelea. Ramos, Varane, Nacho, Carvajal, Marcelo i dosta povrijeđeni Pepe, kako je sezona odmicala bili su sve siguriniji, a Keylor Navas je pretvoren u vrhunskog golmana vrijednog kraljevskog dresa. Kad je najviše trebalo, doprinos su davali zapostavljeni James, megatalentovani Asensio i povratnik Alvaro Morata.
Da bude teže za shvatiti, sve se to odigravalo u jednoj pozitivnoj atmosferi, bez žalbe ijednog igrača. Niko nije kukao jer ne igra. Niko nije prijetio odlaskom. Niko nije tražio veću platu. Igrali su kao tim, što se dugo nije vidjelo u Real Madridu. Nije sreća, već tim. Ispred grupe sjajnih igrača stajao je onaj kojem se svaki od pomenutih divio i čije poteze sa utakmica vjerovatno i sada gledaju. Stajao je jedan od najvećih, sa autoritetom najvećeg i rezultatima koji su polako pokazivali da nije zalutao u trenerski posao. Sa rezultatima koji su se spremali reći da će nastaviti gdje je stao prije jedanaest godina.
I nastavio je. Smireno kako je piruetom izbacivao vrsne defanzivce koji su se uzalud trudili pratiti ga na terenu.
Ovaj tekst neće završiti priču o Zinedinu Zidaneu. Ta priča je tek počela i očigledno je kako će još dugo trajati. Veoma uspješno, nadat će se svi koji su ikad pogledali jednu njegovu utakmicu. Koji su pogledali bar jednu njegovu majstoriju.
Jer to je Zinedine Zidane. Ne sretnik, već velemajstor.