Ona je seljanka, čuješ joj naglasak, suknja joj je odvratna, kosa kao da nije vidjela frizera nikad u životu, a jesi li vidjela kako hoda? Isto patka neka, ma nije toliko loše dajte, ona meni više liči na neko hodajuće strašilo, glupača ne zna da su one narukvice izašle iz mode, meni je nje iskreno žao, uvijek sama sjedi na velikom odmoru, jede neke sendviče iz one srebrne folije, od kuće sigurno nosi paštetu i salamu, jesi li je ti ikad vidjela da je nešto kupila u prodavnici? Ja nisam, štreberica misli da je sve u ocjenama, neće nikad naći momka, njoj bi bilo dobro djelo naći jebača ali tko će je? Ne zna se našminkati, ja mislim da bi se ona ubola sa maskarom u oko, a puder bi stavila na guzicu misleći da je dječji nema ona veze sa mozgom. Neki dan je rekla kako ne smije dokasno biti na kafi jer je strah po noći ići kroz ulice kao da bi nekom manijaku moglo pasti na pamet da siluje onakvu jadnicu, prepao bi se i pobjegao, a možda bi joj i godilo da joj neki manijak skine mrak sa očiju jer ona momka neće naći ahahahahahha…
To što ste pročitali su moje prijateljice pričale o meni za vrijeme malog odmora dok su se šminkale u školskom WC-u a ja sjedila u kabini i slušala. Teško je opisati sve te emocije kad imaš 17 godina i kad čuješ svoje kolegice s kojima piješ kafe, provodiš dane, pomažeš im u domaćim zadaćama i šetaš gradom po buticima kad je rasprodaja kako te ogovaraju i smiju ti se iza leđa. Ali nisam bila iznenađena. I ja sam s njima pričala isto kao i one. Sve smo ukrug pričale gadosti jedna o drugoj. Naravno uvijek smo bile jako pažljive da se priče ne pomiješaju i da krijemo jedna od druge ono što znamo i što zaista mislimo. Ivona, Sandra i Mubera su moje prijateljice već dvije godine. Prihvatile su me u društvo samo zato što sam im trebala oko domaćih zadaća, ispita i eseja koje nisu znale sastaviti. One su tri glupače. Jednostavno glupe djevojke. Opisat ću vam i kako su glupe i jadne. Mubera nema oca, ima krive zube koje sakriva kad se smije, igra na kartu velikih sisa ali joj se ismijavaju druge djevojke jer znaju da je krivozuba koza ili krava sisara. Ivona je polupismena jadnica koja i danas brka osnovne riječi a misli da je umjetnički tip osobe, nije ona umjetnica već umjetna, patetična i lažna alternativka koja nema talenta za običnu liniju na papiru ali Sandra je najgora. Sandra je toliko uvjerena da je dobra, da je moćna i popularna kao nijedna cura u srednjoj a zapravo je obična, prenašminkana, utegnuta, turbofolk pjevaljka kojoj samo nedostaje šator i stol da zabavi goste, i da je diraju sa masnim rukama na isti način na koji je diraju momci u hodniku, trebalo bi joj ugurati nekoliko novčanica u grudnjak, toliko i vrijede sve tri. Sve tri su jadnice a ja sam prisiljena da budem s njima jer su druge djevojke još jadnije od ovih s kojima sam zapela do mature. Nisam žrtva, nisam plakala u kabini, nisam se čak ni uvrijedila na njihove komentare i tračeve jer smo međusobno govorile još gore stvari jedna o drugoj a pretvarale se da smo dobre prijateljice. Žene jednostavno tako rade. Kad sam izašla iz kabine nikoga nije bilo. Mirno sam se pogledala u ogledalo i uzela marker iz torbe i ušla u muški WC i u jednoj kabini napisala Sandrin broj telefona i dodala ”Pušenje 20KM diskrecija obavezna”… Obavila sam to i izašla na miru u novi školski dan.
Moje ime je Elizabeta. Kad sam upisala faks odlučila sam prekinuti sve kontakte sa prijateljicama iz srednje škole, pažnju mi je privuklo muško društvo koje je bilo jednostavnije i lakše od beskrajnih tračeva, spletkarenja, sitnih strasti, glupih tema, ljubavnih problema i ogovaranja kad neka od nas postane vitkija, uspješnija i bolja. Muškarci su mi zaista prijali kao društvo i shvatila sam da ne moram biti savršena u njihovoj blizini već jednostavno da mogu biti onakva kakva jesam. Veoma rano sam otpisala druženje sa ženama kao sa prijateljicama jer su se sva moja prijateljstva s njima na kraju okončala oko sitnice, glupe svađe, bezazlene izjave i moje nepažnje. I naravno većina mojih prijateljica se udala a to je značilo da nemaju vremena za nekadašnje društvo i nekako nije primjereno da se udata žena druži sa starom curom da je ne iskvari. Bila sam kuma dva puta na vjenčanjima svojih prijateljica i to je sve. Sve u svemu nikad se nisam osjećala kao dio ženskog društva. Nisam imala nikad najbolju prijateljicu kojoj bi ispričala sve svoje tajne, s kojom bi se klela na vječno prijateljstvo, koju bi izabrala za vlastitu kumu na svom vjenčanju. Jednostavno nisam taj tip osobe. Sva moja prijateljstva sa ženama su završila nakon srednje škole, ostala sam prividno u lijepim odnosima sa nekim ženama koje su bile na određenim mjestima u poslu, obrazovanju i društvu a sa domaćicama, kućanicama i udavačama sam prekinula sve kontakte jer nije bilo potrebe da gubim vrijeme sa ženama s kojim nemam ništa zajedničko. Ozbiljno sam izučavala Istoriju Umjetnosti i htjela da budem dobar predavač, profesorica i da pišem radove na temu romanike, romantizma a posebno me fascinirala gotika. Ženske koje se bave receptom za baklavu i novim štiklama za mene su bile promašeni slučajevi iako sam znala kuhati i voljela da lijepo izgledam. Proljepšala sam se tokom studija i upoznala Dominika. Vjenčali smo se kod matičara i nitko nije znao da sam u braku pa je to bio ogroman šok za naše roditelje, familiju i poznanike. Nisam htjela vjenčanje već brak sa čovjekom kojeg volim. Dogovorili smo se da nećemo imati djece i ja sam pristala. Nije me zanimalo majčinstvo. Brak sa Dominikom je bio dobar, kvalitetan i lijep. Ponašao se prema meni kao prema kraljici. I ja sam bila sretna. Imali smo naravno i loših perioda ali naša veza je sve to preživjela i kad smo slavili tri godine braka vodili smo ljubav u istom hotelu gdje smo bili kao par prvi put i tu sam ostala trudna.
Odlučila sam zadržati dijete. Nadala sam se da će to biti dječak. Bila je kćer. Dali smo joj ime Ema. Dok sam bila trudna doživjela sam preporod u psihičkom smislu, osjećala sam se tako paženo, vrijedno, poštovano i cijenjeno. Ne mogu opisati kakav je osjećaj kad vam svi udovoljavaju, tetoše vas, pitaju smiju li dodirnuti stomak u kojem je vaše dijete i osjećala sam se kao boginja. Trudnoća je divna stvar. Ali kad sam saznala da nosim kćerku na mene se spustio neki taman oblak, prvi znak moje bolesti koja će tek s vremenom postati opasna po život mog djeteta. Nisam htjela kćerku. Nisam razmišljala mnogo o tome sve dok mi doktorica nije jasno rekla da nosim kćerku. Odmah sam vidjela nju na svom mjestu. Bilo bi joj lakše da je muškarac. Žene mrze druge žene. Mrzila sam i tu doktoricu kad mi je rekla vijesti. Ali tada sam te misli gurnula pod tepih kao da ih nikad nije bilo. Dominik je bio sretan jer će dobiti curicu a inače kažu da muškarci žele sinove. Ne u ovom slučaju. Kad se rodila to je bilo najveće slavlje u cijeloj familiji. Dominik je kroz njeno djetinjstvo stalno bio tu, kupovao joj stvari, birao igračke, čuvao joj lijepo lice od snijega, malenu glavicu od sunca i njene nogice u rozim čizmicama od blata i lokvi. Ja sam se osjećala zapušteno. Ne samo psihički, već i fizički. Osjetila sam kako je moja kćer unakazila moje tijelo. Ožiljak od carskog reza nije blijedio, sise su mi pale i objesile se a stomak i dalje bio napuhan, lice mi je bilo umorno od nespavanja a kosa mi je ispadala u šakama, čak su mi i zubi oslabili i počeli se kvariti zbog nje. Doktor je rekao da dijete crpi kalcij iz organizma, crpi željezo, crpi sve iz mene. Čak i kad su prekinuli pupčanu vrpcu i dalje je postojala vrpca koja nas je vezala i preko koje je Ema iz mene isisavala zadnji atom moje snage. Bila sam u postporađajnoj depresiji koja je dugo trajala ali nikome nisam rekla za to. Gurnula sam to pod tepih moje svijesti kao i sve ostale probleme.
Kad sam se vratila na posao sve je bilo drugačije. Bila sam posuta sa pitanjima o majčinstvu, porođaju, kćeri i o detaljima svega i svačega. A upravo sam na poslu htjela da pobjegnem od toga. Da se posvetim radu, istraživanju i pripremi predavanja. U pola dana mi je prišao šef i rekao da se nisam trebala tako rano vratiti na posao, da uzmem sebi vremena, da nema potrebe da se forsiram. Nitko me nije razumio. Nisam htjela da budem u kući. U blizini svoje kćeri. U blizini Domagoja koji za mene nije pokazao interes u krevetu otkad sam rodila i izgubila liniju, ne ličim više na sebe. Moram se sabrati rekla sam sebi i otišla ranije s posla na frizuru i manikuru, kupila sam jendu crnu haljinu i odlučila da imamo posebnu večer kao što odavno nismo imali. Domagoj je zaista bio iznenađen sa mojim izgledom, vodili smo ljubav, bio je strastven a onda je ona počela plakati kao da je znala, kao da mi to radi u inat, kao da me rođena kćerka mrzi i oduzima mi sve ono žensko na meni i u meni. Nisam se osjećala kao majka već kao obična žena koja treba malo pažnje. On je sišao sa mene i otišao Emi, dugo je plakala, samo sam se okrenula i zaspala, prije toga mi je jedna suza skliznula niz obraz koju sam obrisala i sakrila da Domagoj ne vidi. Nikad nitko nije smio vidjeti šta se meni dešava.
Bilo je divno jesenje jutro, vikend i Dominik nije radio, ja sam prala suđe, sapirala fildžane, ostatke od doručka, na televiziji je bio neki crtić a ona je bila na tepihu u dnevnom boravku sa svojim igračkama. U jednom trenutku sam čula kako je izgovorila prvu riječ dok sam bila okrenuta leđima a to je bilo ”tata” izgovorila je to tako nježno, kao ptičica neka, tako milo i lijepo. Prva riječ moje kćeri nije bila upućena meni majci koja je rodila već ocu koji je napravio. Prvo sam bila ushićena a onda zastala i shvatila da sam izdata, kao da me moja mala kćer ne voli dovoljno da izgovori mama prvi put u životu već tata. Gledala me prodornim plavim očima koje je naslijedila od mene i opet ponovila ”taaata” ja sam se samo okrenula i nastavila prati suđe. Dominik je bio u sobi i telefonirao, ja sam pustila jednu suzu ali onda sam se sabrala, gurnula sam ruke pod vrelu vodu iz česme a onda naglo u ledenu i zovnula Dominika da mu kažem dobre vijesti-Kćer nam je progovorila, dotrčao je ushićen i sretan kao da je neko čudo ako dijete progovori i pitao šta je rekla, šta je rekla? Stala sam na jedan trenutak a onda izgovorila laž-Rekla je, rekla je-Mama.
Kad je napunila 6 godina mislila sam da smo dobro. Da imam dobru obitelj i dobar život. Dobro se držim, trebala bi uskoro postati i glavna profesorica, kćerka mi je krenula u predškolsko i konačno Domagoj i ja imamo vremena jedno za drugo. A onda se on preselio zbog posla u Nizozemsku i rekao da je to samo neko vrijeme, pare su odlične, možemo uzeti novi i veći stan a i ja bi mogla prestati raditi i biti sa Emom više vremena. Dok sam sjedila i slušala njegov monolog u meni se stvarala kiselina, poput otrova koji sam davno zaboravila, moje noćne more, depresije i crne misli su počele da izlaze ispod tepiha gdje sam ih gurala cijelo ovo vrijeme kao crna tekućina od olova, ulja i crnog otrova iz te kiseline su izlazile moje misli kao otrovni špicevi spremni da se zabodu u njega i sve oko nas. Ostala sam mirna i rekla da ne napuštam svoj posao. Možemo preseliti u veći stan ali ja ostajem na svom poslu. Poludjet ću sama s Emom. Gledao me kao nisam izgovorila nešto normalno, kao da sam grešna, prljava, luda. Kako možeš tako za kćerku reći? Da ćeš poludjeti sa vlastitom kćerkom? Svađa je počela i krenulo je nizbrdo već tada a mislila sam da nikad nećemo biti takav par. Da se nećemo svađati oko brige za dijete, podjele posla na muške i ženske zadaće, na svakodnevne drame koje su rezervirane samo za obične ljude. Domagoj je bio momak širokih pogleda, otvoren za svaki dogovor, ja sam bila ležerna, opuštena studentica sa jasnim ciljevima u životu a onda je došla Ema i sve se počelo vrtjeti oko nje poput nekog vira koji u sebe uvlači sav moj život i mene samu. Laž je kako su sve žene rođene sa majčinskim instinktom, kako prirodno vole svoju djecu i kako je svakoj ženi dijete vrhunac života. Nije istina. Tu laž nam guraju kao činjenicu otkad traje čitav ljudski rod jer na ženama počiva nastavak čovječanstva. Mrzila sam lutke kao mala a sad jednim dijelom mrzim vlastito dijete. Domagoj je preselio za tri mjeseca, kupili smo novi stan, život je postao jednostavan i ja sam očekivala promaknuće jer je stariji profesor išao u penziju. Nisam morala raditi ali taj posao je nekako bio dio mog integriteta, zanimanja i osobnosti. To je jedino što moja kćer nije uspjela da usisa u sebe. Vratila sam i liniju, kosa mi se popravila, izgledalo je da je život konačno normalan donekle a i Domagoj će se vratiti kad mu istekne ugovor za dvije godine a dotada ćemo se strpjeti.
Žene te ne vole na našem odjelu-To mi je rekla starija profesorica i mentorica. Pile smo kafu i bila je vrlo otvorena, starija i ozbiljna žena koju sam poštovala i cijenila njeno mišljenje. Nastavila je sa svojim monologom. Elizabeta nećeš dobiti promaknuće jer postoji faktor glasanja a pošto glasaju i žene moram ti reći da nećeš dobiti mjesto. To je jednostavno tako. Žene mrze druge žene i ne žele da imaš viši rang od prosječne asistentice. Tako stvari stoje. Pomiri se s tim. Isto su i meni u moje vrijeme uradile kolegice. Na kraju krajeva pogledaj samo svijet i vidjet ćeš da naš problem nisu muškarci već žene. Žene nevjerovatno mnogo mrze svoj vlastiti rod. Ljubomorne su, tašte, pokvarene do srži i veoma, veoma zle kad im smeta neka druga žena. Muškarci su po prirodi drugačiji, otvoreniji i jasniji u svojim namjerama. Nekad davno smo imale izgovor kako nemamo pravo da biramo, da smo zatočene i da nam muškarci ne daju prava ali danas smo ostale bez izgovora. Danas imamo sva prava ali ih i dalje ne koristimo za napredak žena. Pogledaj politiku, svjetsku scenu, biznismene, ekonomiju i koliko žena ima na moćnim mjestima? Šta misliš zašto postoji izreka kako iza svakog uspješnog muškarca stoji žena? Znaš koja izreka vrijedi za svaku uspješnu ženu? Iza svake uspješne žene stoji druga žena spremna da joj zabije nož u leđa. To je gruba istina ali primjeri za ovo što pričam su jednostavni-Pogledaj komentare na slikama slavnih ljepotica, bogatih žena i uspješnih dama svi negativni komentari su uglavnom od strane drugih žena. To su samo grubi primjeri a stvarnost je još radikalnija i bolnija. Nećeš biti izabrana. Nemoj to shvatiti osobno to je jednostavno tako. I bila je upravu.
Osjećala sam se tako usamljeno, odbačeno i jadno cijeli dan, sedmicu i mjesec nakon toga. Nekako je sve izgubilo smisao, možda je najbolje da samo dam otkaz i posvetim se Emi i čekanju Domagoja da se vrati. Ubrzo se desilo nešto strašno, Ema je slomila ruku i zvali su me iz bolnice da dođem. Kad sam stigla spavala je, sa rukom u gipsu, igrala se lopte i neka je djevojčica gurnula, nije bilo namjerno… Zamislila sam se pored njenog kreveta, stavila joj ruku na kosu i pomislila kako je njena sudbina ista kao i moja. Već osjeti šta rade djevojčice drugim djevojčicama. Neće izbjeći moju sudbinu i sutra joj neće probleme praviti šefovi već šefice jer smo jednostavno takve po prirodi. Pričamo o ravnopravnosti između žene i muškarca a nikad između žene i žena. Zamislila sam se a onda je ušao doktor. Lijepo smo se pozdravili, promatrao me sa posebnom pažnjom, obraćao mi se nježno i lijepo, zamolio me da sjednem i objasnio mi kako će sve biti dobro, utješio me i rekao kako Ema ima sreću što ima tako dobru majku. Po prvi put mi je bilo istinski drago što imam kćerku koju pazim i što drugi ljudi vide kako sam dobra žena, majka i supruga. Po prvi put sam jasno poželjela da se Emi opet nešto dogodi i da me ponovo pohvale doktori, medicinske sestre, tehničari i cijelo osoblje. Doktor je rekao da sam ga podsjetila na ikone sa prizorom Madonne i djeteta, moja kosa je padala preko ramena a dlan ruke sam držala na Eminom čelu dok je mirno spavala. Bio je to poseban trenutak rekao je pa je zato odlučio da dođe kasnije. Promatrao me jedan potpuno nepoznat čovjek i stvorio sliku o meni kao o jednoj divnoj ženi. Bila sam presretna. A onda sam se sjetila svoje mračne želje da se sve ovo jednom ponovo desi i tu sam misao sakrila pod tepih svoje svijesti jer nije normalna. Ema je za tri mjeseca bila potpuno zdrava i ruka je skroz oporavljena. Dominik je s njom pričao stalno na mobitelu a ja sam se pomirila sa gubitkom promaknuća. Nisam ni razgovarala sa većinom kolegica a kad bi našla priliku da uđem u razgovor rekla bi neki užasan trač, gadost ili laž o jednoj od njih i to su sve radile. Takve su i ja sam takva.
Jedan ljetni dan sam jednostavno uzela ledeni čaj i sipala antifriz u čašu i odnjela Emi u sobu dok je učila. Imala je 15 godina. Znala sam da će joj biti loše, pripremila sam aktivni ugljen da joj dam da popije ako bude zaista loše ali morat ćemo u bolnicu svakako, bit ću ponovo brižna majka, svetica, o meni će pričati doktori, sestre i svi će odnositi s ljubavlju prema meni. Ema je popila čaj i očekivano sišla je niz stepenice žaleći se na vrtoglavicu, mučninu, povratila je krv a ja sam brzo nazvala hitnu… To je bio početak. Domagoj nije bio tu. Ostao je u Nizozemskoj sve te godine i nas dvije smo same morale da budemo i čekamo da dođe nekoliko puta godišnje. Bila sam brižna majka. Ema je imala trovanje hranom kad je napunila 16 godina, a onda je dobila čudnu alergiju na koži i prestala je disati tako da su joj zamalo morali uraditi traheotomiju, spašena je sa injekcijama u zadnji tren. Cijelo to vrijeme sam ja bila tu. Svi su me već znali u bolnici. Brižna, pažljiva, beskrajno strpljiva i jadna posvećena majka. Doktori su me poznavali, sestre se ponašale prema meni kao prema nekoj princezi a ja sam uživala u pažnji koju sam dobivala preko svoje kćeri. Nisam joj htjela nauditi, ni bilo šta da joj se zaista desi, htjela sam samo malo pažnje, osjećaja da sam bitna, važna i neophodna u ovom svijetu negdje i nekome. Međutim jednom me pozvao moj omiljeni doktor u svoju ordinaciju na razgovor o Emi i njenim nalazima… Bilo je već sumnjivo da jedna djevojka ima toliko nezgoda sa hranom i pićem, u njenoj krvi su našli tragove lijekova koji nisu mogli slučajno da dospiju u njen sendvič ili sok. Nešto se dešava i žele znati šta. Znala sam da je to kraj. Da se moralo kad tad i to završiti i jednim dijelom mi je bilo žao a drugim dijelom sam bila sretna jer konačno ću stati, zaustavit će me. Ustala sam i rekla kako nemam pojma o čemu je riječ i kako moram razgovarati sa Emom. Ne znam ništa. Doktor me samo posmatrao i nije mi više vjerovao. Mislim da morate razgovarati sa nekim Elizabeta i da se dešava nešto s vama. Izašla sam iz ordinacije i shvatila kako sam izgubila svoje mjesto u ovoj bolnici. To mjesto sam gradila sa toliko pažnje, poklanjala sam sestrama bombonjere, doktorima davala parfeme, svi su me gledali sa toliko poštovanja i ljubavi. Sve samo zato što sam pazila vlastitu kćer ali sad znaju da nešto nije uredu, da ne može biti toliko bolesna slučajno. Ovaj put sam otišla predaleko i nema povratka. Ema je bila loše. Domagoj se vratio iz Nizozemske i narednih pola godine smo proveli zajedno kao normalna obitelj. Prestala sam. Sve svoje mračne misli sam gurnula pod tepih da se nikad više ne vide i hodala preko tog tepiha kao da ne osjetim kako se one pomjeraju ispod mojih nogu kao ogromne gliste, zmije i škorpije koje samo čekaju na priliku da ubodu i puste svoj otrov.
Žene mrze žene. To je bolna, gruba, teška i otrovna istina. Pogledajte samo oko sebe malo bolje i poslušajte malo bolje način na koji pričaju o drugim ženama, svekrve o nevjestama, žene o zaovama, prijateljice o prijateljicama, kume o kumama i majke o kćerima na kraju dana i one su žene. Ja svoju kćerku nisam mrzila ali nisam je ni voljela. Njena mladost je moja starost, njeno dijete će mene pretvoriti u babu, njena budućnost znači moju prošlost, njen život je moja smrt, svaki njen novi udah je moj izdah, ona cvjeta a ja venem. To je prirodno znam, nisam glupa ali teško mi je što sam takva. Voljela bi da sam drugačija i zato guram sve ove misli pod tepih svoje svijesti. Kad je konačno Ema napunila 18 godina i rekla da ide u drugi grad da studira bila sam sretna i tužna. A na noć njene mature moje noćne more su izašle na vidjelo. Nikad nisam vidjela koliko je ona zaista lijepa, divna i posebna dok nije obukla haljinu boje breskve, stavila šminku i pustila dugu kosu niz ramena. U dnevnom boravku smo je čekali Domagoj, njen dečko i ja. Kad je otvorila vrata svoje sobe to je bio nestvaran prizor, postala je žena. Omakla mi se suza, rekla je da sam smiješna, zagrlila me i poljubila se s tatom i rekla da je ne čekamo. Poslala nam je puse i izašla sa svojim zgodnim mladićem i shvatila sam koliko sam stara i pregažena. Domagoj je nakon nekog vremena otišao spavati, kuća je bila prazna a ja sam stala pred ogledalo i počešljala se, stavila ruž i nasula čašu vina, čekala sam i razmišljala o svemu šta sam uradila svojoj rođenoj kćeri za trenutak pažnje, dokaz postojanja, vrijednost u društvu. Jesmo li stvorene da mrzimo vlastiti rod od samog početka kao neki usađeni ponašanja u kojem opstaju samo oni najjači? Jesmo li proklete? Moji demoni su počeli ponovo da izlaze ispod tepiha, kao mračna, blatnjava mrlja iz koje su počeli izlaziti otrovni krakovi i špicevi i zabili su se u mene konačno svom snagom. Shvatila sam da nikad neće nestati. Uzela sam veliki kuhinjski nož i odlučila sačekati svoju kćer da dođe kući, da se vrati svojoj majci, da završim ono što je počelo tako davno u jednoj srednjoj školi, sa svim ostalim ženama. U tri ujutro su se otvorila vrata stana, čekala sam je u mraku, izgledala je tako lijepo, predivno, nedirnuto i mlado. Kao i ja nekada, moja kćer. Moj život. Moja budućnost. Kad je ušla u kuhinju nije me vidjela, nije vidjela ni moj nož kao što nije nikad vidjela kako joj stavljam otrove u hranu, guram je da padne s bicikla, ostavljam upaljen šporet i igle na tepihu. Nije vidjela kad sam zamahnula sa velikim nožem i probola se. Moje noćne more, demoni i sve ostalo je izašlo ispod tepiha zajedno sa njenim krikom i suzama, ledeni špicevi moje mržnje su se raspukli na milion komada i konačno sam bila slobodna od blata koje sam gurala pod tepih sve ove godine. Moja kćerka je na sigurnom. Gledala sam u nju, u svoju budućnost i pomirila se s tim da sam ja njena prošlost, njeno naslijeđe i da je to sasvim normalno i prirodno i da tako treba biti.
Na kraju je sve ispalo kako treba. Imam unuke. Postala sam baba. Sabrala sam se i došla sebi. A što se tiče žena i dalje smatram kako su žene ženama najveći neprijatelji ali nije to toliko strašno koliko čovjek sam sebi može biti neprijatelj i prijatelj. Nije važno zapravo jesi li žena ili muškarac-Važno je samo jesi li čovjek jer biti čovjek je najteže bez obzira na pol.
Ona je seljanka, čuješ joj naglasak, suknja joj je odvratna, kosa kao da nije vidjela frizera nikad u životu, a jesi li vidjela kako hoda? Isto patka neka, ma nije toliko loše dajte, ona meni više liči na neko hodajuće strašilo, glupača ne zna da su one narukvice izašle iz mode, meni je nje iskreno žao, uvijek sama sjedi na velikom odmoru, jede neke sendviče iz one srebrne folije, od kuće sigurno nosi paštetu i salamu, jesi li je ti ikad vidjela da je nešto kupila u prodavnici? Ja nisam, štreberica misli da je sve u ocjenama, neće nikad naći momka, njoj bi bilo dobro djelo naći jebača ali tko će je? Ne zna se našminkati, ja mislim da bi se ona ubola sa maskarom u oko, a puder bi stavila na guzicu misleći da je dječji nema ona veze sa mozgom. Neki dan je rekla kako ne smije dokasno biti na kafi jer je strah po noći ići kroz ulice kao da bi nekom manijaku moglo pasti na pamet da siluje onakvu jadnicu, prepao bi se i pobjegao, a možda bi joj i godilo da joj neki manijak skine mrak sa očiju jer ona momka neće naći ahahahahahha…
To što ste pročitali su moje prijateljice pričale o meni za vrijeme malog odmora dok su se šminkale u školskom WC-u a ja sjedila u kabini i slušala. Teško je opisati sve te emocije kad imaš 17 godina i kad čuješ svoje kolegice s kojima piješ kafe, provodiš dane, pomažeš im u domaćim zadaćama i šetaš gradom po buticima kad je rasprodaja kako te ogovaraju i smiju ti se iza leđa. Ali nisam bila iznenađena. I ja sam s njima pričala isto kao i one. Sve smo ukrug pričale gadosti jedna o drugoj. Naravno uvijek smo bile jako pažljive da se priče ne pomiješaju i da krijemo jedna od druge ono što znamo i što zaista mislimo. Ivona, Sandra i Mubera su moje prijateljice već dvije godine. Prihvatile su me u društvo samo zato što sam im trebala oko domaćih zadaća, ispita i eseja koje nisu znale sastaviti. One su tri glupače. Jednostavno glupe djevojke. Opisat ću vam i kako su glupe i jadne. Mubera nema oca, ima krive zube koje sakriva kad se smije, igra na kartu velikih sisa ali joj se ismijavaju druge djevojke jer znaju da je krivozuba koza ili krava sisara. Ivona je polupismena jadnica koja i danas brka osnovne riječi a misli da je umjetnički tip osobe, nije ona umjetnica već umjetna, patetična i lažna alternativka koja nema talenta za običnu liniju na papiru ali Sandra je najgora. Sandra je toliko uvjerena da je dobra, da je moćna i popularna kao nijedna cura u srednjoj a zapravo je obična, prenašminkana, utegnuta, turbofolk pjevaljka kojoj samo nedostaje šator i stol da zabavi goste, i da je diraju sa masnim rukama na isti način na koji je diraju momci u hodniku, trebalo bi joj ugurati nekoliko novčanica u grudnjak, toliko i vrijede sve tri. Sve tri su jadnice a ja sam prisiljena da budem s njima jer su druge djevojke još jadnije od ovih s kojima sam zapela do mature. Nisam žrtva, nisam plakala u kabini, nisam se čak ni uvrijedila na njihove komentare i tračeve jer smo međusobno govorile još gore stvari jedna o drugoj a pretvarale se da smo dobre prijateljice. Žene jednostavno tako rade. Kad sam izašla iz kabine nikoga nije bilo. Mirno sam se pogledala u ogledalo i uzela marker iz torbe i ušla u muški WC i u jednoj kabini napisala Sandrin broj telefona i dodala ”Pušenje 20KM diskrecija obavezna”… Obavila sam to i izašla na miru u novi školski dan.
Moje ime je Elizabeta. Kad sam upisala faks odlučila sam prekinuti sve kontakte sa prijateljicama iz srednje škole, pažnju mi je privuklo muško društvo koje je bilo jednostavnije i lakše od beskrajnih tračeva, spletkarenja, sitnih strasti, glupih tema, ljubavnih problema i ogovaranja kad neka od nas postane vitkija, uspješnija i bolja. Muškarci su mi zaista prijali kao društvo i shvatila sam da ne moram biti savršena u njihovoj blizini već jednostavno da mogu biti onakva kakva jesam. Veoma rano sam otpisala druženje sa ženama kao sa prijateljicama jer su se sva moja prijateljstva s njima na kraju okončala oko sitnice, glupe svađe, bezazlene izjave i moje nepažnje. I naravno većina mojih prijateljica se udala a to je značilo da nemaju vremena za nekadašnje društvo i nekako nije primjereno da se udata žena druži sa starom curom da je ne iskvari. Bila sam kuma dva puta na vjenčanjima svojih prijateljica i to je sve. Sve u svemu nikad se nisam osjećala kao dio ženskog društva. Nisam imala nikad najbolju prijateljicu kojoj bi ispričala sve svoje tajne, s kojom bi se klela na vječno prijateljstvo, koju bi izabrala za vlastitu kumu na svom vjenčanju. Jednostavno nisam taj tip osobe. Sva moja prijateljstva sa ženama su završila nakon srednje škole, ostala sam prividno u lijepim odnosima sa nekim ženama koje su bile na određenim mjestima u poslu, obrazovanju i društvu a sa domaćicama, kućanicama i udavačama sam prekinula sve kontakte jer nije bilo potrebe da gubim vrijeme sa ženama s kojim nemam ništa zajedničko. Ozbiljno sam izučavala Istoriju Umjetnosti i htjela da budem dobar predavač, profesorica i da pišem radove na temu romanike, romantizma a posebno me fascinirala gotika. Ženske koje se bave receptom za baklavu i novim štiklama za mene su bile promašeni slučajevi iako sam znala kuhati i voljela da lijepo izgledam. Proljepšala sam se tokom studija i upoznala Dominika. Vjenčali smo se kod matičara i nitko nije znao da sam u braku pa je to bio ogroman šok za naše roditelje, familiju i poznanike. Nisam htjela vjenčanje već brak sa čovjekom kojeg volim. Dogovorili smo se da nećemo imati djece i ja sam pristala. Nije me zanimalo majčinstvo. Brak sa Dominikom je bio dobar, kvalitetan i lijep. Ponašao se prema meni kao prema kraljici. I ja sam bila sretna. Imali smo naravno i loših perioda ali naša veza je sve to preživjela i kad smo slavili tri godine braka vodili smo ljubav u istom hotelu gdje smo bili kao par prvi put i tu sam ostala trudna.
Odlučila sam zadržati dijete. Nadala sam se da će to biti dječak. Bila je kćer. Dali smo joj ime Ema. Dok sam bila trudna doživjela sam preporod u psihičkom smislu, osjećala sam se tako paženo, vrijedno, poštovano i cijenjeno. Ne mogu opisati kakav je osjećaj kad vam svi udovoljavaju, tetoše vas, pitaju smiju li dodirnuti stomak u kojem je vaše dijete i osjećala sam se kao boginja. Trudnoća je divna stvar. Ali kad sam saznala da nosim kćerku na mene se spustio neki taman oblak, prvi znak moje bolesti koja će tek s vremenom postati opasna po život mog djeteta. Nisam htjela kćerku. Nisam razmišljala mnogo o tome sve dok mi doktorica nije jasno rekla da nosim kćerku. Odmah sam vidjela nju na svom mjestu. Bilo bi joj lakše da je muškarac. Žene mrze druge žene. Mrzila sam i tu doktoricu kad mi je rekla vijesti. Ali tada sam te misli gurnula pod tepih kao da ih nikad nije bilo. Dominik je bio sretan jer će dobiti curicu a inače kažu da muškarci žele sinove. Ne u ovom slučaju. Kad se rodila to je bilo najveće slavlje u cijeloj familiji. Dominik je kroz njeno djetinjstvo stalno bio tu, kupovao joj stvari, birao igračke, čuvao joj lijepo lice od snijega, malenu glavicu od sunca i njene nogice u rozim čizmicama od blata i lokvi. Ja sam se osjećala zapušteno. Ne samo psihički, već i fizički. Osjetila sam kako je moja kćer unakazila moje tijelo. Ožiljak od carskog reza nije blijedio, sise su mi pale i objesile se a stomak i dalje bio napuhan, lice mi je bilo umorno od nespavanja a kosa mi je ispadala u šakama, čak su mi i zubi oslabili i počeli se kvariti zbog nje. Doktor je rekao da dijete crpi kalcij iz organizma, crpi željezo, crpi sve iz mene. Čak i kad su prekinuli pupčanu vrpcu i dalje je postojala vrpca koja nas je vezala i preko koje je Ema iz mene isisavala zadnji atom moje snage. Bila sam u postporađajnoj depresiji koja je dugo trajala ali nikome nisam rekla za to. Gurnula sam to pod tepih moje svijesti kao i sve ostale probleme.
Kad sam se vratila na posao sve je bilo drugačije. Bila sam posuta sa pitanjima o majčinstvu, porođaju, kćeri i o detaljima svega i svačega. A upravo sam na poslu htjela da pobjegnem od toga. Da se posvetim radu, istraživanju i pripremi predavanja. U pola dana mi je prišao šef i rekao da se nisam trebala tako rano vratiti na posao, da uzmem sebi vremena, da nema potrebe da se forsiram. Nitko me nije razumio. Nisam htjela da budem u kući. U blizini svoje kćeri. U blizini Domagoja koji za mene nije pokazao interes u krevetu otkad sam rodila i izgubila liniju, ne ličim više na sebe. Moram se sabrati rekla sam sebi i otišla ranije s posla na frizuru i manikuru, kupila sam jendu crnu haljinu i odlučila da imamo posebnu večer kao što odavno nismo imali. Domagoj je zaista bio iznenađen sa mojim izgledom, vodili smo ljubav, bio je strastven a onda je ona počela plakati kao da je znala, kao da mi to radi u inat, kao da me rođena kćerka mrzi i oduzima mi sve ono žensko na meni i u meni. Nisam se osjećala kao majka već kao obična žena koja treba malo pažnje. On je sišao sa mene i otišao Emi, dugo je plakala, samo sam se okrenula i zaspala, prije toga mi je jedna suza skliznula niz obraz koju sam obrisala i sakrila da Domagoj ne vidi. Nikad nitko nije smio vidjeti šta se meni dešava.
Bilo je divno jesenje jutro, vikend i Dominik nije radio, ja sam prala suđe, sapirala fildžane, ostatke od doručka, na televiziji je bio neki crtić a ona je bila na tepihu u dnevnom boravku sa svojim igračkama. U jednom trenutku sam čula kako je izgovorila prvu riječ dok sam bila okrenuta leđima a to je bilo ”tata” izgovorila je to tako nježno, kao ptičica neka, tako milo i lijepo. Prva riječ moje kćeri nije bila upućena meni majci koja je rodila već ocu koji je napravio. Prvo sam bila ushićena a onda zastala i shvatila da sam izdata, kao da me moja mala kćer ne voli dovoljno da izgovori mama prvi put u životu već tata. Gledala me prodornim plavim očima koje je naslijedila od mene i opet ponovila ”taaata” ja sam se samo okrenula i nastavila prati suđe. Dominik je bio u sobi i telefonirao, ja sam pustila jednu suzu ali onda sam se sabrala, gurnula sam ruke pod vrelu vodu iz česme a onda naglo u ledenu i zovnula Dominika da mu kažem dobre vijesti-Kćer nam je progovorila, dotrčao je ushićen i sretan kao da je neko čudo ako dijete progovori i pitao šta je rekla, šta je rekla? Stala sam na jedan trenutak a onda izgovorila laž-Rekla je, rekla je-Mama.
Kad je napunila 6 godina mislila sam da smo dobro. Da imam dobru obitelj i dobar život. Dobro se držim, trebala bi uskoro postati i glavna profesorica, kćerka mi je krenula u predškolsko i konačno Domagoj i ja imamo vremena jedno za drugo. A onda se on preselio zbog posla u Nizozemsku i rekao da je to samo neko vrijeme, pare su odlične, možemo uzeti novi i veći stan a i ja bi mogla prestati raditi i biti sa Emom više vremena. Dok sam sjedila i slušala njegov monolog u meni se stvarala kiselina, poput otrova koji sam davno zaboravila, moje noćne more, depresije i crne misli su počele da izlaze ispod tepiha gdje sam ih gurala cijelo ovo vrijeme kao crna tekućina od olova, ulja i crnog otrova iz te kiseline su izlazile moje misli kao otrovni špicevi spremni da se zabodu u njega i sve oko nas. Ostala sam mirna i rekla da ne napuštam svoj posao. Možemo preseliti u veći stan ali ja ostajem na svom poslu. Poludjet ću sama s Emom. Gledao me kao nisam izgovorila nešto normalno, kao da sam grešna, prljava, luda. Kako možeš tako za kćerku reći? Da ćeš poludjeti sa vlastitom kćerkom? Svađa je počela i krenulo je nizbrdo već tada a mislila sam da nikad nećemo biti takav par. Da se nećemo svađati oko brige za dijete, podjele posla na muške i ženske zadaće, na svakodnevne drame koje su rezervirane samo za obične ljude. Domagoj je bio momak širokih pogleda, otvoren za svaki dogovor, ja sam bila ležerna, opuštena studentica sa jasnim ciljevima u životu a onda je došla Ema i sve se počelo vrtjeti oko nje poput nekog vira koji u sebe uvlači sav moj život i mene samu. Laž je kako su sve žene rođene sa majčinskim instinktom, kako prirodno vole svoju djecu i kako je svakoj ženi dijete vrhunac života. Nije istina. Tu laž nam guraju kao činjenicu otkad traje čitav ljudski rod jer na ženama počiva nastavak čovječanstva. Mrzila sam lutke kao mala a sad jednim dijelom mrzim vlastito dijete. Domagoj je preselio za tri mjeseca, kupili smo novi stan, život je postao jednostavan i ja sam očekivala promaknuće jer je stariji profesor išao u penziju. Nisam morala raditi ali taj posao je nekako bio dio mog integriteta, zanimanja i osobnosti. To je jedino što moja kćer nije uspjela da usisa u sebe. Vratila sam i liniju, kosa mi se popravila, izgledalo je da je život konačno normalan donekle a i Domagoj će se vratiti kad mu istekne ugovor za dvije godine a dotada ćemo se strpjeti.
Žene te ne vole na našem odjelu-To mi je rekla starija profesorica i mentorica. Pile smo kafu i bila je vrlo otvorena, starija i ozbiljna žena koju sam poštovala i cijenila njeno mišljenje. Nastavila je sa svojim monologom. Elizabeta nećeš dobiti promaknuće jer postoji faktor glasanja a pošto glasaju i žene moram ti reći da nećeš dobiti mjesto. To je jednostavno tako. Žene mrze druge žene i ne žele da imaš viši rang od prosječne asistentice. Tako stvari stoje. Pomiri se s tim. Isto su i meni u moje vrijeme uradile kolegice. Na kraju krajeva pogledaj samo svijet i vidjet ćeš da naš problem nisu muškarci već žene. Žene nevjerovatno mnogo mrze svoj vlastiti rod. Ljubomorne su, tašte, pokvarene do srži i veoma, veoma zle kad im smeta neka druga žena. Muškarci su po prirodi drugačiji, otvoreniji i jasniji u svojim namjerama. Nekad davno smo imale izgovor kako nemamo pravo da biramo, da smo zatočene i da nam muškarci ne daju prava ali danas smo ostale bez izgovora. Danas imamo sva prava ali ih i dalje ne koristimo za napredak žena. Pogledaj politiku, svjetsku scenu, biznismene, ekonomiju i koliko žena ima na moćnim mjestima? Šta misliš zašto postoji izreka kako iza svakog uspješnog muškarca stoji žena? Znaš koja izreka vrijedi za svaku uspješnu ženu? Iza svake uspješne žene stoji druga žena spremna da joj zabije nož u leđa. To je gruba istina ali primjeri za ovo što pričam su jednostavni-Pogledaj komentare na slikama slavnih ljepotica, bogatih žena i uspješnih dama svi negativni komentari su uglavnom od strane drugih žena. To su samo grubi primjeri a stvarnost je još radikalnija i bolnija. Nećeš biti izabrana. Nemoj to shvatiti osobno to je jednostavno tako. I bila je upravu.
Osjećala sam se tako usamljeno, odbačeno i jadno cijeli dan, sedmicu i mjesec nakon toga. Nekako je sve izgubilo smisao, možda je najbolje da samo dam otkaz i posvetim se Emi i čekanju Domagoja da se vrati. Ubrzo se desilo nešto strašno, Ema je slomila ruku i zvali su me iz bolnice da dođem. Kad sam stigla spavala je, sa rukom u gipsu, igrala se lopte i neka je djevojčica gurnula, nije bilo namjerno… Zamislila sam se pored njenog kreveta, stavila joj ruku na kosu i pomislila kako je njena sudbina ista kao i moja. Već osjeti šta rade djevojčice drugim djevojčicama. Neće izbjeći moju sudbinu i sutra joj neće probleme praviti šefovi već šefice jer smo jednostavno takve po prirodi. Pričamo o ravnopravnosti između žene i muškarca a nikad između žene i žena. Zamislila sam se a onda je ušao doktor. Lijepo smo se pozdravili, promatrao me sa posebnom pažnjom, obraćao mi se nježno i lijepo, zamolio me da sjednem i objasnio mi kako će sve biti dobro, utješio me i rekao kako Ema ima sreću što ima tako dobru majku. Po prvi put mi je bilo istinski drago što imam kćerku koju pazim i što drugi ljudi vide kako sam dobra žena, majka i supruga. Po prvi put sam jasno poželjela da se Emi opet nešto dogodi i da me ponovo pohvale doktori, medicinske sestre, tehničari i cijelo osoblje. Doktor je rekao da sam ga podsjetila na ikone sa prizorom Madonne i djeteta, moja kosa je padala preko ramena a dlan ruke sam držala na Eminom čelu dok je mirno spavala. Bio je to poseban trenutak rekao je pa je zato odlučio da dođe kasnije. Promatrao me jedan potpuno nepoznat čovjek i stvorio sliku o meni kao o jednoj divnoj ženi. Bila sam presretna. A onda sam se sjetila svoje mračne želje da se sve ovo jednom ponovo desi i tu sam misao sakrila pod tepih svoje svijesti jer nije normalna. Ema je za tri mjeseca bila potpuno zdrava i ruka je skroz oporavljena. Dominik je s njom pričao stalno na mobitelu a ja sam se pomirila sa gubitkom promaknuća. Nisam ni razgovarala sa većinom kolegica a kad bi našla priliku da uđem u razgovor rekla bi neki užasan trač, gadost ili laž o jednoj od njih i to su sve radile. Takve su i ja sam takva.
Jedan ljetni dan sam jednostavno uzela ledeni čaj i sipala antifriz u čašu i odnjela Emi u sobu dok je učila. Imala je 15 godina. Znala sam da će joj biti loše, pripremila sam aktivni ugljen da joj dam da popije ako bude zaista loše ali morat ćemo u bolnicu svakako, bit ću ponovo brižna majka, svetica, o meni će pričati doktori, sestre i svi će odnositi s ljubavlju prema meni. Ema je popila čaj i očekivano sišla je niz stepenice žaleći se na vrtoglavicu, mučninu, povratila je krv a ja sam brzo nazvala hitnu… To je bio početak. Domagoj nije bio tu. Ostao je u Nizozemskoj sve te godine i nas dvije smo same morale da budemo i čekamo da dođe nekoliko puta godišnje. Bila sam brižna majka. Ema je imala trovanje hranom kad je napunila 16 godina, a onda je dobila čudnu alergiju na koži i prestala je disati tako da su joj zamalo morali uraditi traheotomiju, spašena je sa injekcijama u zadnji tren. Cijelo to vrijeme sam ja bila tu. Svi su me već znali u bolnici. Brižna, pažljiva, beskrajno strpljiva i jadna posvećena majka. Doktori su me poznavali, sestre se ponašale prema meni kao prema nekoj princezi a ja sam uživala u pažnji koju sam dobivala preko svoje kćeri. Nisam joj htjela nauditi, ni bilo šta da joj se zaista desi, htjela sam samo malo pažnje, osjećaja da sam bitna, važna i neophodna u ovom svijetu negdje i nekome. Međutim jednom me pozvao moj omiljeni doktor u svoju ordinaciju na razgovor o Emi i njenim nalazima… Bilo je već sumnjivo da jedna djevojka ima toliko nezgoda sa hranom i pićem, u njenoj krvi su našli tragove lijekova koji nisu mogli slučajno da dospiju u njen sendvič ili sok. Nešto se dešava i žele znati šta. Znala sam da je to kraj. Da se moralo kad tad i to završiti i jednim dijelom mi je bilo žao a drugim dijelom sam bila sretna jer konačno ću stati, zaustavit će me. Ustala sam i rekla kako nemam pojma o čemu je riječ i kako moram razgovarati sa Emom. Ne znam ništa. Doktor me samo posmatrao i nije mi više vjerovao. Mislim da morate razgovarati sa nekim Elizabeta i da se dešava nešto s vama. Izašla sam iz ordinacije i shvatila kako sam izgubila svoje mjesto u ovoj bolnici. To mjesto sam gradila sa toliko pažnje, poklanjala sam sestrama bombonjere, doktorima davala parfeme, svi su me gledali sa toliko poštovanja i ljubavi. Sve samo zato što sam pazila vlastitu kćer ali sad znaju da nešto nije uredu, da ne može biti toliko bolesna slučajno. Ovaj put sam otišla predaleko i nema povratka. Ema je bila loše. Domagoj se vratio iz Nizozemske i narednih pola godine smo proveli zajedno kao normalna obitelj. Prestala sam. Sve svoje mračne misli sam gurnula pod tepih da se nikad više ne vide i hodala preko tog tepiha kao da ne osjetim kako se one pomjeraju ispod mojih nogu kao ogromne gliste, zmije i škorpije koje samo čekaju na priliku da ubodu i puste svoj otrov.
Žene mrze žene. To je bolna, gruba, teška i otrovna istina. Pogledajte samo oko sebe malo bolje i poslušajte malo bolje način na koji pričaju o drugim ženama, svekrve o nevjestama, žene o zaovama, prijateljice o prijateljicama, kume o kumama i majke o kćerima na kraju dana i one su žene. Ja svoju kćerku nisam mrzila ali nisam je ni voljela. Njena mladost je moja starost, njeno dijete će mene pretvoriti u babu, njena budućnost znači moju prošlost, njen život je moja smrt, svaki njen novi udah je moj izdah, ona cvjeta a ja venem. To je prirodno znam, nisam glupa ali teško mi je što sam takva. Voljela bi da sam drugačija i zato guram sve ove misli pod tepih svoje svijesti. Kad je konačno Ema napunila 18 godina i rekla da ide u drugi grad da studira bila sam sretna i tužna. A na noć njene mature moje noćne more su izašle na vidjelo. Nikad nisam vidjela koliko je ona zaista lijepa, divna i posebna dok nije obukla haljinu boje breskve, stavila šminku i pustila dugu kosu niz ramena. U dnevnom boravku smo je čekali Domagoj, njen dečko i ja. Kad je otvorila vrata svoje sobe to je bio nestvaran prizor, postala je žena. Omakla mi se suza, rekla je da sam smiješna, zagrlila me i poljubila se s tatom i rekla da je ne čekamo. Poslala nam je puse i izašla sa svojim zgodnim mladićem i shvatila sam koliko sam stara i pregažena. Domagoj je nakon nekog vremena otišao spavati, kuća je bila prazna a ja sam stala pred ogledalo i počešljala se, stavila ruž i nasula čašu vina, čekala sam i razmišljala o svemu šta sam uradila svojoj rođenoj kćeri za trenutak pažnje, dokaz postojanja, vrijednost u društvu. Jesmo li stvorene da mrzimo vlastiti rod od samog početka kao neki usađeni ponašanja u kojem opstaju samo oni najjači? Jesmo li proklete? Moji demoni su počeli ponovo da izlaze ispod tepiha, kao mračna, blatnjava mrlja iz koje su počeli izlaziti otrovni krakovi i špicevi i zabili su se u mene konačno svom snagom. Shvatila sam da nikad neće nestati. Uzela sam veliki kuhinjski nož i odlučila sačekati svoju kćer da dođe kući, da se vrati svojoj majci, da završim ono što je počelo tako davno u jednoj srednjoj školi, sa svim ostalim ženama. U tri ujutro su se otvorila vrata stana, čekala sam je u mraku, izgledala je tako lijepo, predivno, nedirnuto i mlado. Kao i ja nekada, moja kćer. Moj život. Moja budućnost. Kad je ušla u kuhinju nije me vidjela, nije vidjela ni moj nož kao što nije nikad vidjela kako joj stavljam otrove u hranu, guram je da padne s bicikla, ostavljam upaljen šporet i igle na tepihu. Nije vidjela kad sam zamahnula sa velikim nožem i probola se. Moje noćne more, demoni i sve ostalo je izašlo ispod tepiha zajedno sa njenim krikom i suzama, ledeni špicevi moje mržnje su se raspukli na milion komada i konačno sam bila slobodna od blata koje sam gurala pod tepih sve ove godine. Moja kćerka je na sigurnom. Gledala sam u nju, u svoju budućnost i pomirila se s tim da sam ja njena prošlost, njeno naslijeđe i da je to sasvim normalno i prirodno i da tako treba biti.
Na kraju je sve ispalo kako treba. Imam unuke. Postala sam baba. Sabrala sam se i došla sebi. A što se tiče žena i dalje smatram kako su žene ženama najveći neprijatelji ali nije to toliko strašno koliko čovjek sam sebi može biti neprijatelj i prijatelj. Nije važno zapravo jesi li žena ili muškarac-Važno je samo jesi li čovjek jer biti čovjek je najteže bez obzira na pol.