Piše: Haris Ćutahija
Žene u politici. U Bosni i Hercegovini. Mo'š mislit'.
Sjedim prije desetak godina s jednim tadašnjim federalnim ministrom, predsjednikom općinske organizacije jedne političke stranke. On, ja i jedna djevojka koja je članica njegove stranke. Nakon određenog vremena, ona ustade, pozdravi se s nama i ode. Dok je odlazila, on je lijepo odmjeri i izjavi, ukrštenih očiju, u stilu Zmaja od Šipova: "moj Hare, vid' ti ove naše omladinke".
Ovo se davno desilo, ali nekako mi uvijek ta scena bude u glavi kad razmišljam o ulozi žena u bosanskohercegovačkoj politici jer mi je to najreprezentativniji primjer odnosa prema ženama u našem društvu "tradicionalnih" vrijednosti. Žene su emotivne, nježne, slabe, manje inteligentne i nesposobne za bilo šta osim za kuhinju i odgajanje djece i na njih se gleda kao na produžetak sudopera i/li seksualni objekat. "Mi na našoj listi imamo i ljude i žene i omladinu". Ovo sam više puta čuo na predizbornim skupovima. Na lokalnom nivou, jer se tamo manje gleda politička korektnost. Žene nisu ljudi. Za razliku od ovih finih dehumanizirajućih papaka.
Stranačke organizacije žena ili de nam kak'o "žemsko"
Svaka politička stranka u Bosni i Hercegovini ima svoju organizaciju žena. Te organizacije uglavnom služe za druženje, organizovanje okruglih stolova i javnih tribina na temu raka dojke ili nezbrinute djece, te kojekakvih proslava. Od tih proslava najvažniji je 8. mart – Dan žena. Taj dan te žene oskrnave sva ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog spola kroz historiju. Jednom godišnje se simbolično odreknu svega što im treba pripasti u njihovim strankama po cijenu jednog karanfila koji im uruči predsjednik općinskog odbora. A one posebno lijepe, našminkane i u najboljoj odjeći. A onda dođu izbori. Na njih se gleda kao na nužno zlo jer moraju biti zastupljene na listi. Milošću predsjednika i Izbornog zakona određeni broj žena će biti na toj listi ali nikad ih niko neće ozbiljno shvatati. A ako neka dobije mandat, iza leđa će joj se nagađati s kim je spavala da bi prošla na izborima.
Posebna priča je kad su u pitanju djevojke koje su ujedno i članice organizacija mladih. Njihovo učešće u političkom procesu se svodi na posao hostesa na stranačkim manifestacijama i dijeljenje izbornog materijala uz nezaobilazne pokušaje uvaljivanja od strane učesnika ili potencijalnih glasača. "Ako glasam za vas, hoću l' dobit broje od ove male 'vamo? Heheh, hrok".
Gospođe kolege
Reče mi nedavno jedna prijateljica koja je bila zastupnica u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine u prošlom mandatu kako je Nikola Špirić zatupnice u toku sjednica oslovljavao sa "gospođo kolega". A Željki Cvijanović konstantno funkcije navode u muškom rodu. Naime, izabrali su je prvo za PREDSJEDNIKA Republike Srpske, a nedavno i za POTPREDSJEDNIKA SNSD-a. Ovo nisu lapsusi. Ona prosto radi muške poslove ili tako barem misle njene stranačke kolege. Gospoda kolege.
SNSD nije jedina stranka u kojoj je takvo stanje. U većini stranaka u Bosni i Hercegovini žene se ne uvažavaju i na njih se gleda s visoka, posebno u strankama s etničkim predznakom. Oni se, zapravo, bore za tradicionalne vrijednosti, pa će, ispod glasa, prokomentarisati žensko učešće u diskusiji sa "izgori ti pita". Nedavno je bio kongres SDA. Tamo je od devet potpredsjednika, na jedvite jade, izabrana jedna žena. Od devet. U SNSD-u nema nijedne potpredsjednice, jer je Željka Cvijanović, kako kažu, potpredsjednik.
Lideri u ženskom rodu ili kako se ono kaže
Ko se od žena na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni uistinu nešto pita? Mislim, uistinu.
Sebija Izetbegović? Ne, hanuma se u potpunosti oslanja na autoritet svog muža. U Konjicu je prije dvije godine poručila ženama da se ne trebaju bojati da budu supruge političara. Valjda je to jedini način da imaju uticaja. Željka Cvijanović, predsjednik? Ako mislite da zaista ima nekog uticaja, nađite neki primjer kada se nije složila sa Miloradom Dodikom. Nema ga. Ona je Miletov avatar, šuti, priča, sjedi ili leži kad joj se kaže.
Imamo brojne primjere svojevoljne degradacije žena u politici. One su sretne kada se slikaju sa predsjednikom stranke, ako su u prilici sjediti za stolom gdje se odlučuje, mada ih niko ništa ne pita. Bit će sto puta politički žrtvovane da bi se neko drugi, bitan, izvukao. I bit će linčovane ako se pobune protiv toga.
Žensko proljeće u politici
To se neće desiti bez jedinstva žena, međusobne solidarnosti i puno više samopouzdanja. Moramo razbiti okove negativne tradicije segregacije žena i prvi korak se treba napraviti u politici. Same žene se moraju probuditi. Trebaju vjerovati u sebe i u druge žene. Glasati za žene. Ne zato što su žene, već zato što su sposobne. S druge strane, izabrane žene moraju opravdati pruženo povjerenje. Moraju se istinski boriti za žene i njihova prava. I svi moramo postati pomalo feministi. To ne znači da smo na strani žena, već prosto da vjerujemo u jednakost spolova.
Žene moraju shvatiti jednu stvar. Moć im niko neće dati. Moraju se same za nju izboriti i uzeti je. To nije stvar rasprave. Moraju. Moraju zbog sebe, moraju zbog svojih kćerki, unuka i praunuka. Društvo jednakih šansi se ne dobiva na poklon. Svi se moramo boriti za takvo društvo. A to nije moguće bez žena.