Proteklih desetak dana provodim u obilasku obližnjih sarajevskih naselja i anketiranju njihovog stanovništva. Dešavaju mi se zaista svakakve situacije, od toga da zaključavaju zgrade, gledanja s nepovjerenjem, pa čak i prijatnog razgovora zna biti. Neki nude sok, neki kafu i kolač ali nema se vremena.
Danas sam provela 15 minuta ispred vrata jedne nene, razmjenjujući s njom mišljenja i stavove. Zaista je razgovor bio zanimljiv, da je bila još jedna stolica da se sjedne ne bih se ja zadugo pomakla ispred njenih vrata. Uobičajeno je da kad nekome dođem ispred vrata ispitanik počne priču o sumornoj stvarnosti, nepravdi, lošoj ekonomskoj situaciji i korupciji. Naravno, ni danas nije bio izuzetak, teme su se vrtile u krug ali došle smo i do teme o kojom se može pričati baš dugo.
Ni sama nisam sigurna kako smo došli do te teme, ali jesmo. Naime, kaže meni nena kako je ona svog sina od malena učila njegovim obavezama. Učila ga je kaže kako izgleda usisivač, gdje se nalazi kuhinja, da nije sramota pomoći svojoj supruzi i ponosna je što on danas sve to radi. Kaže njena snaha ne radi nigdje, osim u kući, i da se jako umori i da njen sin nastoji da joj što više pomogne. Kaže nena da i svoje unuke uči njihovim obavezama i da kućni poslovi nisu samo ženina obaveza.
Ispred mene stoji obrazovana, vjeri okrenuta žena kojoj se divim. Svaku njenu riječ “upijam” za ubuduće. Sama sebi obecavam da, ako budem imala sina, da ću ga naučiti da bude odgovoran, da vodi računa o svojim stvarima. Neću ga odgajati u duhu veličanja njegovog visočanstva. Trudit ću se da mi jednog dana jedna druga žena bar u njenim mislima zahvali na obavljenom poslu.
Zato drage moje žene, slijedimo primjer ove nene i budimo ponosne na naše odgovorne muškarce.