Gledam ju dok stoji gordo na uzvisini.
Noć je zagrlila grad. Svjetla trepere oživljujući mračne ulice.
Ona je sama. Stoji u crnoj haljini koja se spušta do tla. Lice joj je bezizražajno. Tupa pogleda, ona traži…
Sjeverac dolazi, osjeća ga. Osjeća kako joj njegove ruke sklanjaju pramenje crne kose sa lica.
Osjeća ga u svome tijelu. Puše joj kroz kosti, koža joj se ježi, crnu haljinu joj pripija uz tijelo.
Ona širi ruke, zatvara oči i osmijeh se razvlači na njenome licu.
Ona ga voli. Voli njegovu hladnoću i snagu.
Voli način na koji je obuzme dovoljno dugo da zaboravi na sve.
Ona voli jezu na koži i u kostima. Ona voli privid slobode koji joj on donese.
Ali kada on ode…opet ostaje sama.
Žena u crnome što stoji na uzvisini i posmatra svjetla grada što trepere.
Crna kosa joj pada preko ramena, lice joj je bezizražajno.
Mjesec izviruje između crnih oblaka i obasjava joj ruke i lice. Ona diže glavu i gleda ga.
Sa suzama u očima se smije. Udiše duboko noćni zrak i spušta glavu.
Kosa joj pokriva lice. Slana kap joj kliznu niz obraz.
Ona je sama. Žena u crnom. Noć na krilima vjetra. Čestica mjesečeve svjetlosti. Tama i mrak. Ljubav i bol.
Ona je…