Napomena: Ovaj blog nipošto nije zamišljen kao kritika onim udruženjima, organizacijama i pojedincima koji se svim srcem bore za jednakost.
ŽENA
Smijem li biti žena? Ako smijem, kakva? Smijem li se nazivati ženom ili sam ravnopravan pol? Potpuno sam zbunjena pravilima, a mogu da zamislim kako je onima koji su mnogo mlađi od mene, a na koje u stvari i treba da utičemo.
Svima je dobro poznato da je uzalud stišavati posljedice i da se problemi moraju rješavati na samom začetku. Zato mi se možda (samo) čini da smo uporno bombardovani pogrešnim informacijama koje izazivaju upravo one reakcije koje su suprotne našim ciljevima.
Osobe zadužene za borbu za ravnopravnost polova, za borbu protiv nasilja nad ženama i edukaciju omladine mi kao vrhunski domet pominju, zamislite, pločice na vratima kancelarije na kojima jasno piše saradniCA, a ne saradnIK. Sa prijetećim prstom u zraku i namrštenog lica mi objašnjavaju da ja nisam odbornIK, nego sad odborniCA. Pa dajte molim vas, trebam li stvarno vjerovati u to da će me moje kolege odborniCI više poštovati ako su slova na papiru zamijenila mjesta? Još veći podvig je uložiti velike pare i u svim pravilnicima i odlukama Grada napraviti izmjene i sve moguće imenice prepraviti u ženski, pardon, ravnopravni rod. Dragi moji i drage moje, da li nekom stvarno može pasti na pamet genijalna ideja da će nam zlostavljane žene u Sigurnoj kući do neba biti zahvalne jer na vratima naših udobnih kancelarija stoje ispremetana slova? Bila sam zbunjena kad sam prije nekoliko godina prvi put došla u kontakt sa različitim udruženjima koja se bave ovom problematikom. Nakon iznošenja svog (čitaj: drugačijeg) stava sam sa zbunjenosti prešla na uplašenost i stid. Bilo me sramota, tačnije, osjetila sam da bi trebalo da me bude sramota što uživam kada imam više vremena, pa svom suprugu i sebi mogu spremiti malo bolji ručak. Usisavanje je već za crveni karton. Pojam ravnopravnosti je da se muškarac, pardon-drugi pol- javno omalovažava i da se ističe da je žena, pardon-ravnopravan pol-gazda u kući.
Uopšte ne mogu da shvatim pojam „gazde u kući“, a još manje mogu da shvatim kako se slovima i dokazivanjem pogrešnih stvari pogrešnim ljudima može postići cilj. A kako sam shvatila, cilj nam je isti. Često se, kada imam neku dilemu, vratim u prošlost i zapitam: Kako su to rješavali moji roditelji? Od kud mi ovakav, ili uopšte-od kud mi bilo kakav stav o ravnopravnosti? O tome se kod nas u porodici nikada nije pričalo, kod nas se ravnopravnost ŽIVJELA i ja je ŽIVIM i dan danas. Zato sam, puna ponosa, na komisiji čiji sam predsjednik, pardon, predsjedniCA objavila da imam plan da putem iste za žene koje su prošle godine smještene u Sigurnoj kući tražim pomoć: da se u ona (mizerna) sredstva za podsticaje za zapošljavanje uvrste i poslodavci koji bi ugrožene žene zaposlili, jer bez podsticaja ne žele da imaju posla s ovom kategorijom. Činilo mi se, a i danas mi se čini da bi nam te žene bile zahvalne. Mahom su neobrazovane, a svaka je zavisna od svog zlostavljača u svakom pogledu: nemaju zanimanje, nemaju stan, nemaju posao, ukratko-nemaju gdje. Zato se, valjda, i vraćaju svojim zlostavljačima. Odmah mi je bilo jasno da ovako nešto nikako nisu imali na umu i da put borbe ide na potpuno drugu stranu. Tu su dosadašnje procedure, načini rada, programi, dostaviće mi neke primjere da ja vidim kako se to do sada radilo, dostaviće mi izvještaje i još more drugih začkoljica, zavrzlama i mogućnosti. Baš me zanima da li radnike na terenu, one kojima je najteže i koji nose najveći teret i pružaju najveću podršku ugroženim interesuju programi, pločice, brojke i slova. Možemo da se opkladimo,a vrijeme će pokazati. Vrtim se u krug i uporno oni najzaslužniji, oni sa prve linije ispaštaju zbog ovih u kožnim foteljama. Kao i u blogovima do sada, opet me guraju u stranu i odmahuju rukom: pa ti, pobogu, i dalje ništa ne razumiješ.
Ne razumijem ja ništa, ali guram svoje i dalje. Malo po malo, korak po korak. Jedna inicijativa, jedno rješenje, jedno kucanje na vrata, jedan telefonski poziv, jedno poniženje više-manje, ali nikako zato što sam žena. Nikada se ne postavljam kao žena, već kao osoba. Zato me vjerovatno i ne gledaju kao ženu. Kako se postaviš, tako ti se vrati. I meni podmeću, i meni se smiju, ali nikako zato što sam žena. Najviše pitanja ove vrste imala sam za vrijeme i nakon predizborne kampanje: Jesu li ljubomorni? Ljute li se što je žena prošla? I ko god da se ljutio, isto tako bi se ljutio i da je na mom mjestu bio muškarac. Ljubomora, pakost, kao i dobrota i toplina nemaju veze sa polom, univerzalni su za sve OSOBE. Moja borba traje i ne prestaje, ja je nisam svjesna, osim kad mi čitaju bukvicu da moram da igram prema ustaljenim pravilima. Reći ćete, lako je njoj, a kako je onim ženama koje nemaju luksuz ravnopravnog života? Ne mogu kao pojedinac mijenjati svijest zajednice, ali mogu kao pojedinac živjeti svoju ravnopravnost, podsticati mlade djevojke iz ruralnih sredina da se obrazuju, da se uključuju u razne organizacije, da imaju svoje živote i samostalnost, da na primjeru vide i one, ali i njihovi roditelj da se sve ovo podrazumijeva, da se tako živi i da drugačije ne postoji. Bez suvišnih riječi, bez praznih slova; raditi, djelovati, hodati uzdignute glave i biti svoj. Mislim da će moja borba dati mnogo više rezultata od trenda isticanja: Ja sam žena! Ja sam slabija i zato imaj milosti! Daj mi mojih 30% na listi, jer sam žena! Daj mi mojih 30% u odjeljenjima, jer sam žena!
Ja nisam takva žena. Hoću da radim samo ako znam. Hoću da me uvažavaš samo ako imaš zašto. Ja sam osoba, profesionalac i suknja nema ništa s tim. I kad mi nakon ovog teksta budu zamjerili, ja ću i dalje svom mužu ispeglati košulju, jer mi to pričinjava zadovoljstvo, a njemu nikada neće biti čudno što u sitne sate u kafani sa svojim drugOVIMA igram karte.
