Sta god mi mislili o sebi i kakve god iluzije o svojoj civiliziranosti gajili, ma kojem dijelu jugoslovenskih krhotina pripadali, na kraju se ispostavi da su to, ipak, samo iluzije. Eto, proslo je bezmalo cetvrt vijeka otkako se raspala ta zajednicka balkanska kuca pod imenom Jugoslavija. Zelim odmah reci da ovdje nije rijec ni o kakvoj “jugonostalgiji”, nego o nekim “majmanjim zajednickim sadrziocima” kojih se ne mozemo osloboditi. Rijec Balkan, je na zalost postala imenica koja definira sve najgore ljudske osobine, a za nas Balkance, bez obzira gdje zivjeli, sama cinjenica da poticemo sa tog nesretnog pouotoka, je teret. Za neke od nas je cak i uvredljivo da neko i pomisli da smo Balkanci. Kao, oni ciji su dijelovi jugoslovenske krhotine blizi civiliziranoj Evropi za sebe smatraju da su samim tim civiliziraniji, kao da se civilizacija moze prenjieti i prosiriti kao infektivna bolest. Ispricat cu ovdje situaciju iz mog zivota koja zorno pokazuje kakvi su Balkanci i zasto u tom podneblju nece biti napretka dok se nacin razmisljanja ne promijeni i to iz temelja. Svako ko se nadje pogodjen u ovoj prici i osjeti potrebu opravdavati postupke, samo pokazuje da nije cak ni svjestan manjkavosti i neprilagodjenosti balkanske svijesti suvremenom svijetu. No da krenem redom. Fakultet sam zavrsio na univerzitetu u Sarajevu jos u doba SFRJ. Doktorirao sam na sveucilistu u Zagrebu nakon sto se SFRJ raspala, a karijeru nastavio u USA. Na zapadu obrazovanje se smatra procesom koji nikada nije zavrsen i titule i diplome su samo stanice kroz koje osoba prolazi tokom svog zivota. Radeci i usavrsavajuci se godinama, osjetio sam potrebu steci dodatno znanje i kvalifikacije na jednom americkom univerzitetu. U okviru procesa prijave na post-diplomski studij potrebno je urediti da obrazovne institucije u kojima je kandidat diplomirao direkno posalju potvrde diploma i prepis ocjena u kandidatovo ime. Dakle, sam kandidat, buduci student, je iskljucen iz ovog procesa. Univerziteti medjusobno komuniciraju, na zahtjev kandidata/studenta. To je u posljednjih desetak godina postala uvrijezena praksa u USA, a vjerovatno i u ostatku razvijenog svijeta. Logicno, takva komunikacija se odvija na Engleskom jeziku. Kontaktirao sam nadleznu studentsku sluzbu fakulteta u Sarajevu s zahtjevom da se prepis ocjena i potvrda diplome posalje direktno na univerzitet u USA, a obradovao se kad sam na web stranici Sveucilista u Zagrebu nasao kontakt informacije za “Ured za Medjunarodnu Suradnju”, pa cak i osobu cija se kontakt email adresa krije iza “Diploma Verification” clicka. U svojoj glavi sam takvu razliku izmedju Zagrebackog i Sarajevskog univerziteta pripisao ulasku u Evropsku zajednicu. A, iskreno, Hrvatska i Zagreb su uvijek vazili kao napredniji, evropskiji dio te nesretne bivse kuce Juznih Slovena. Sa Sarajevskog univerziteta, doduse uz nekoliko licnih odlazaka mojih roditelja na fakultet (penzioneri, pa imaju vremena), su poslali e-mail porukom, direktno na univerzitet u USA, prepis ocjena preveden na Engleski jezik. Nakon nekoliko e-maila i pismenih zahtjeva u navedeni Ured za Medjunarodnu Suradnju Sveucilista u Zagrebu, upucen sam na Studentsku Sluzbu Fakulteta, te ponovo na sveucilisni nivo. Na kraju, stiglo je pismo Dekana i Rektora na moju email adresu, napisano na Hrvatskom jeziku, a osoba koja je zaduzena za potvrde diploma u Uredu za Medjunarodnu Suradnju mi je napisala kako potvrdu ja trebam prevesti za svoje potrebe. Na upit, zasto potvrda nije poslata direktno na email univerziteta u USA, odgovoreno mi je da sam ja podnosilac zahtjeva i da je logicno da se ista salje meni. Na moje insistiranje, potvrda je opet postata meni, ali ovaj put kopija je poslata i na e-mail adresu univerziteta u USA, naravno i dalje na Hrvatskom. Volio bih znati sta je Profesorica, Upraviteljica post-diplomskog studija na univerzitetu u USA pomislila kad je dobila e-mail u cijem “subjectu” stoji: POTVRDA, a dokument pisan na nekom nerazumnom jeziku koji obiluje ljubicastim pecatima je “attachment”.
Kako objasniti takav odnos? U zapadnim, razvijenim zemljama, bivsi studenti (alumni) su najbolji ambasadori maticnih univerziteta. Na njih se racuna da budu uspjesni u svojim karijerama i da uvijek budu spremni “vratiti dug” svome univerzitetu u vidu promocije univerziteta i da, potpomoci univerzitet i novcanim donacijama. Djeca bivsih studenata nekad imaju prednost pri upisu ako su im roditelji studirali na tom univerzitetu. Na Balkanu nista od toga ne vazi. Niti se ocekuje da bivsi studenti postuju svoje univerzitete, niti univerziteti imaju ama bas ikakav odnos prema bivsim studentima.
Ovo je samo jedan mali primjer odnosa prema radu, obavezama, ljudima uopste. Ovakvi primjeri su svuda oko nas, bilo da je rijec, o pacijentima, studentima, kupcima, putnicima…. To je Balkan i on se prostire od Slovenije do Turske. Iznimaka nema. Oni koje to vrijedja su i dalje Balkanci, a da svoga balkanskog mentalnog sklopa nisu ni svjesni. A, dok covjek sam ne postane svjestan da je problem u njemu, nada u promjenu navika i ponasanja ne postoji, a samim time ni napretka ne moze biti. Dakle, put u prosperitet Balkana vodi iskljucivo kroz prepoznavanju sistemskih i ljudskih manjkavosti. Dok se to ne desi od Vardara, pa do Triglava, malo je koristi od rusenja zajednicke kuce. Svijet ide dalje naprijed, a Balkan je i dalje tu gdje jeste. Zemlja seljaka na brdovitom Balkanu.