„Zar čitaocima mojih pesama, zar tim mudracima, filozofima, matematičarima, šahistima i snevačima treba objašnjavati da je poezija samo jedna veeelika izmišljotina, krštavanje jarića, šarlatanstvo. Ništa nije smešno i žalosno u isti mah kao ozbiljan pisac. Koliko sam puta sam sebi stavljao lisice na ruke da ne bih šamarao OZBILJNE PISCE. Pa zatim onaj tragikomični termin odgovornost pisca. Što su pisci stariji, to su odgovorniji.
Moj cilj je obrnut: sa godinama postajati sve neodgovorniji, sve DETINJASTIJI, sve ŠAŠAVIJI“
Nisam ja ovo napisao, nego veliki Brana Crnčević. Ali ne zna danas omladina za njega. Ko još čita poeziju, jebote? Ma niko, da se ne lažemo. A zašto? Pa zato što ih više piše, nego što čita. A pišu SRANJA! Boluju od autorskog ega. Pjesničkog, blogerskog, svakog. Jer oni su pobogu pisci. Ozbiljni.
Sjeti se Barbara …Oni čitaju Prevera. Bodlera. A ne čitaju Lera. Jer Lero je šašav. Jer Lero znači trubadur, dvorski zabavljač. Svaki grad uz naše mora ima svoga Lera, stara pjesma Dubrovačkih trubadura. Smiješan. Ma on piše gluposti, nije to ozbiljno.
„ Ti budi Irma, ja ću bit Florida…Popni se na vrh mojih bosanskih piramida..
A Vedrana Rudan, nega gleda neka priča…kasno je za evakuaciju poslije trećeg pića…“
Ne čitaju Branu. Njima je Duško Trifunović jednostavan. Ah, ti odgovorni pisci. I ti odgovorni čitaoci. Oni čitaju Voltera. Ne čitaju Lera. Jer poezija mora biti odgovorna. Jer njihovi članci moraju biti ozbiljni. Ne kontaju da je cilj umjetnosti da ruši stereotipe. Da ruši tabue. Da vas čačka, da se zaneseno igra. Da pleše sa našim stavovima u rijekama rima. Ali ne. Ako se pjesma rimuje to je tako prevaziđeno. Uh, a pjesme bez rime tako brzo zamore. Za nadmene pisce ona stvar me zabole.
Mora biti razbijena struktura. Mora biti postmodernistička. I uvijek o nekim propalim ljubavima. Hej, pazite sada. Ima pjesnika koji su srećni. I vala zaljubljeni. Kojima je svaki dan vedar.
Ne treba poezija biti patetična. Depresivna. Melanholična. Ima i nasmijanih pisaca. Pa nije svaki pjesnik boem. Ne nosi šešir. Nema bradu. Okej, jebiga, imam bradu. Nosim kačet.
Oni čitaju Vitmena, Majakovskog. Oni citiraju Bukovskog. Hej, pogodite. Pa ima pjesnika i koji zarađuju radeći drugi posao.
Nisu fukare. Pa ima ih tehničara. programera, Ima ih zidara. Molera.
I super su, Fantastični. Slikaju živote prave.
Zidaju rime, molerišu pjesničke slike. Eureka! Cezare, Ave!
Zato vas molim, u ime poezije, nemojte imati predrasude!
Zato i pišem blog u formi pjesme. Poput Elvisa Džej Kurtovića – govorim ono što se ne smije.
„Kad bi meni dali jedan dan,
ja ga ne bih potrošio sam.
Pola dana ja bih dao nekom
ko je dobar, a slučajno sam” B.C.
Pa u vremenu u kojem živimo ima li ljepšeg osjećaja nego nekome izmamiti osmijeh. Pa ima li ljepšeg poklona od poklona humora. Jer to će pravi pjesnik uraditi. Pravi autor. Podijeliti sa vama taj osjećaj.
I to je moja (nemoguća) montipajtonovska misija. Tom Kruz smješniji od Džona Klisa. Biti klovn među pjesnicima. Seljak među filozofima. Da uz Čolu putujem podlugovskim vozovima.
“Kad prvi neće a drugi ne sme
i misle: to je nešto tajno.
Ja ću vam reći tajnu pesme,
pesme se pišu jednostavno.
Uzmu se, recimo, cipele žute,
iznutra tople, sjajne s lica,
u njih se ćušne devojčica.” B.C.
Zato ponavljam Branine riječi –Moj cilj je da umrem kao potpuna budala. Da plazim jezik, da se kliberim, da se kao starac od osamdeset godina vozim trotinetom,
da budem nezapažen od smrti, da se nekako prošvercujem…
I da, povrh svega, širim osmijeh ovim svijetom…