“Dobro je da oni koji vladaju žive životom koji sliči životu naroda” (Jose Mujica) Da mogu biti neko, bio bi Jose Mujica. Nešto me privlači kod tog “čudnog” predsjednika Urugvaja. Valjda što ne pokušava biti nešto što nije. Ili što znam procjeniti čovjeka.
Jose na prvi pogled izgleda kao dobroćudni seljak koji bi odvojio od usta da pokaže gostoprimstvo čovjeku koji je zalutao na njegovo imanje. On i jeste takav. Skromni čovjek koji odbija živjeti u predsjedničkoj palati i dozvoljava beskućnicima da tu žive zimi, koji 90% svoje plate od 12.000 dolara daje u dobrotvorne svrhe za pomoć siromašnima i malim preduzetnicima, koji živi na farmi na kojoj uzgaja krizanteme i sam se vozi na posao do Montevidea Volkswagen Bubbom koja je najvrijedniji dio njegove imovine. On je sretan i zadovoljan time što ima, ne želi ni pezosa više.
Urugvaj nije ništa posebno. Površinom tri puta veći od Bosne i Hercegovine, brojem stanovnika tu negdje (ima oko 3,5 miliona stanovnika). Većinu zemlje čine ravnice, reljefom je kao juznoamerička verzija Mađarske. Nema mineralno i rudno bogatstvo. Ali, Urugvaj ima nominalni GDP oko 17.000 dolara po glavi stanovnika, Bosna ima oko 5000. Urugvaj nema kantone, nema rasipničku vlast, predsjednik mu je najsiromašniji državnik svijeta. Urugvaj ulaže preko 2,5 milijarde u obrazovanje svake godine, skoro 5% GDP-a. Oni mogu, zašto ne i mi?
Da mogu biti netko, bio bih bosanski Jose Mujica. Bio bi predsjednik koji ne bi nosio kravatu jer to nije moj stil. Ne znam je ni zavezati, da budem iskren. Hoću li impresionirati Sorensena ili Ashtonovu ako nosim kravatu? Neću. Ne moram, ko ih šiša. Sastaću se sa njima u trenerci u kojoj sam okopavao krizanteme, prljav i smrdljiv. Licemjeri. Samo se prave da im je stalo do nas, da se svim silama trude da ubrzaju put BiH ka evropskoj porodici. Dok sami ne riješimo svoje probleme, oni neće prstom mrdnuti.
Prodao bih službena auta i sav ostali nepotrebni luksuz. Novac bi bio pametno upotrebljen, za stimulisanje privrede ili pomoć najsiromašnijim stanovnicima. Ja bih lično donirao 89% svoje plate, iz pristojnosti prema čovjeku na kojeg se ugledam. Tražio bih isto i od ostalih na vlasti. Vidjeli bi tada da bi u politiku išli ljudi koji su nešto postigli u životu, koji imaju karijere u oblastima ekonomije, industrije, medicine ili kulture a ne oni koji preko politike nešto žele postići, konkretnije kroz talove i pljačku.
Jose Mujica je skoro pa iskorijenio korupciju u svojoj zemlji. Ja bih je potpuno iskorijenio u svojoj. Svako ko posjeduje nešto sumnjivo bi bio pitan “a odakle ti to?” i “možeš li dokazati porijeklo te imovine?”. Ne bih se smirio dok posljednja nelegalno stečena olovka ne bi bila oduzeta. Odakle pravo nekom iskoristiti nečiji jad? Dok su mnogi krvarili za ovu zemlju, neki su se bogatili.Uništio bih izreku “Nekome rat, a nekome brat”.
Posao učitelja bi izdigao na nivo doktora, bankara ili advokata. Našu djecu bi učili najpametniji ljudi ove zemlje. Djeca bi nam iz škola dolazila pametna, sretna i zadovoljna. Investiranje u obrazovanje dugoročno vrijedi više nego investiranje u pronalazak nafte.
Daleko od toga da bih otimao od bogatih, ali plaćali bi veće stope poreza. Trenutne porezne stope nisu pravedne. Nije pošteno da čovjek koji zaradjuje 500 KM plaća istu stopu poreza (recimo 10%) kao neko ko zarađuje 10.000 KM. Nekome 50 KM vrijedi više nego nekome 1.000 KM.
Svako ko je ikada zadužio državu, bilo da je vojnik, sportista, naučnik ili umjetnik, bio bi adekvatno nagrađen. Svako ko ju je oštetio, bio bi kažnjen. Kada bi razmišljali o meni, prvo što bi asociralo na mene bila bi pravda.
Jose Mujica je star čovjek. Neće biti još dugo na ovom svijetu. Kada umre, umrijeće “posljednji samuraj”, posljednji predsjednik iz naroda. Ko zna kada će se pojaviti novi. Ipak, onima koji žele da vide, Jose Mujica može biti školski primjer kako se u rješavanju problema polazi od sebe, primjer kako se voli svoj narod i svoja država. I bogataša i siromaha čeka rupa zemlje dva sa dva. Na drugi svijet ne možete ponijeti skupocjene automobile, pet luksuznih vila ili stanova ili dvadeset Armani odijela, samo svoja djela. Kako posiješ, tako ćeš i da požanješ. Jer naši životi se ne mjere vremenom koji provedemo na ovom svijetu, već koliko smo ljudi uspjeli dotaći svojom dobrotom.