Zašto zbrka,pitate se?
Zato što jeste,ne zbog nerazumljivih zahtjeva potencijalnih poslodavaca,zbog toliko potrebne dokumentacije i toliko vremena i financijskih izdavanja,jednostavno više i zaboravite šta je cilj svega toga i ono što je najgore od svega radite to sve,idete od opštine do biroa i tako par dobrih krugova napravite,da bi iskupili sve moguće i nemoguće što vam traže,a šanse da dobijete taj posao su tako male,pod nokat bi stale.
Ne zato što ste nesposobni,neškolovani već zato što su ti konkursi u 99% slučajeva samo paravan da se nekome pogodnom osigura radno mjesto.
Imam li dokaze za to?
Naravno da nemam, imam samo svoju priču i priče ljudi koje lično poznajem.
Sjetim se svoje prijateljice,po zanimanju profesorica Engleskoga jezika i književnosti,koja se uredno prijavila na konkurs nakon godine dana volontiranja,položenog državnog ispita,i svih silnih papira koje je konkurs zahtjevao,pozvana je na razgovor.
Ponadala se poslu,baš kao i svako ko nakon stotine poslanih prijava,napokon dobije nekakav odgovor sa druge strane,i to još pozitivan.
Ponadala se da će napokon živjeti od rada u struci,ali sreća nije kratko trajala.
Kada je došla na taj famozni intervju,srela je još desetak ljudi,poznanika sa fakulteta koji čekaju isto što i ona,i ne nije joj to teško palo,jer bila bi sretna da se bilo ko od njih zaposli,problem je bio u tome što im je isto tako jedna bivša kolegica sa faksa došla ispred te iste kancelarije,proša pored njih kao pored one naporne romske djece koja prose na ulici i sasvim hladno ušla u tu kancelariju.
Neki su gledali iznenađeno,a nekima je odmah bilo jasno.
Kome nije pojasnila je “kolegica”; “Posao je moj,ovo je bio samo konkurs reda radi”.
Jasno mi je po stotinama takvih priča da ovo nije izuzetak nego pravilo,to je tako u javnom sektoru,onda tek možete misliti šta se radi u privatnim firmama,
Kada neko zaposli rodbinu i prijatelje,onda komšije i tako dalje,nema tu mjesta za konkurs.
Možda će zvučati neprincipijelno,ali možda tako i treba.
Oni barem ne traže toliko puno,ne postavljaju toliko uvjeta i zapošljavaju po preporuci, i ono što je najbitnije ne daju nikome lažnu nadu,ili jesi ili nisi.
Ili je privatna firma napravia web stranicu,pa hoće da izgleda evropski i moderno ,pa sebi dodaju i rubriku ZAPOŠLJAVAMO.
Samo nigdje ne dodaju uslove tipa; ako vas poznajemo,ako ste nam bliži srodnici……. i tako unedogled.
Žalosno je da imamo fakultetski obrazovane ljude na birou, koji su ulagali u svoju budućnost,a na kraju su u nezavidnoj situaciji.
Kako se nositi sa situacijom da sa fakultetskom diplomom nema posla, i to ne samo u struci?
Kako objasniti nekome da ne možete dobiti posao u marketu,a imate završen fakultet?
Jednostavno,to vam kažu i oni koji zapošljavaju; “Imate previše “škole””.
Doprinosi za vas koštaju više nego za nekoga sa srednjom stručnom školom,a posao može raditi bilo ko sa osnovnim znanjem matematike.
Vidim opet konkurs,pogledam i okrenem drugu stranu,jednostavno nemam više snage slati prijave na već popunjena radna mjesta,na poslove za koje sam previše kvalifikovana,jednostavno odustala sam od toga.
I šta sad?
Pa čekam da neko od “mojih” osnuje firmu ili da se dokopa neke važne funkcije,inače dočekat ću penziju sa 0 dana radnoga staža.
Nije ni to najgore,najgore je kad se ponadaš nečemu,i onda shvatiš da je uzalud.
Živjeli konkursi
(ZA KONKURS)