U našem ulazu, naš poštar imam osjećaj doslovno živi. Svako jutro je tu. Vucara prepunu torbu, preslaže poštu u gepeku svoje plave ljute mašine ispred zgrade i sve nas zna, u dušu! Gdje je ko, kako se ko zove i preziva, maše sa pola ulice i za svakoga ima vremena, uvijek!
Taj čovjek me sreo i vidio u svim izdanjima. Sa peškirom na glavi, u prevrnutoj majici naopačke, do pola našminkanu, sa kašikom i usisivačem u ruci, otečenu od alergije i gripe, tužnu, veselu, uplakanu i sa dvije različite čarape… svakakvu. Kao i jutros.
Ja mu ni ime ne znam, godinama. A to je već, moj propust.
Jurim niz stepenice, pričam, pazim da ne polomim noge jer se jutros žurilo mom psu da ovjeri blago rastopljeni snijeg. Bacim još jedan pogled i on opet vuče onu torbetinu, pune mu ruke pošiljki i meni đavo ne dade mira da ga pitam samo jedno.
– Šta to više toliko nosiš?
A šta bi mogao poštar da nosi osim pošte? Nisam odolila, u moru računa, koverti raznih plavih nijansi, opomena, dopisa ima li i jedno pismo, razglednica, čestitka…
Upitno me pogledao, onako kako te gleda neko koga iznenadiš sa pitanjem, na koje je odgovor kao jednostavan i lak, a onda se dobro zamisliš dok pretrkeljaš po glavi šta da kažeš.
– Ma nema, ne sjećam se kada sam zadnji put vidio rukom ispisnu adresu, mi smo ti sada kao služba za dostavu računa. Ne nosim ja više nikakva pisma osim službenih. Eto, ti sjedi pa napiši. Bježi tamo, ko još piše ikome išta.
A i ja gluposti pitam. Svakakve. Produžim niz stepenište uvjerena da ću biti zapamćena zbog ove nebuloze.
– Bježim, bježim…
Previjem rebra preko ograde da mahnem, e moj poštar…
– Kako to da mi 5 godina poželiš dobro jutro, a ja nemam pojma kako se zoveš? Neću više da te zovem samo poštar. Sjećaš li se ti poštara Duje što voli vas i štuje?
– Sjećam.
Gleda me preko ograde i šuti. Kao u neku prikazu kojoj eto baš jutros nešto dunulo da vadi rodni list poštaru. Žurim, već sam na međuspratu zgrade, dovikuje mi ime. Ono se odbija od pločice u haustoru, pravi jeku i eho, eho u glavi. Prvo snažno, a onda lijepo ritmično sve tiše dobuje po mozgu. Poštar… koji ne nosi pisma … šteta. Znan i zapamćen.
Zapamćen kao i svi drugi. Onaj iz djetinjstva poštar Sejo koji je baki donosio penziju, moju radost za kupovinu gluposti u uličnom granapu. Pa poštari ratni i poslijeratni, školski i svakakvi…
A svi su nosili pisma, samo eto ovaj baš nije, dugo…
Završile su mnoge koverte ušuškane na dnu ladica, složene, sačuvane za nešto i nekad…
Kada je stari umro, na dnu ormara u vezici ostala su sačuvana mamina pisma, dok je bio u vojsci. Njegova u malom crnom koferčiću, na dnu njenog.
A stajali su jedan do drugog, ormari…
I kada pakuješ nečiji cijeli život na kontejner, nešto ipak ostane. Pisma.
A šta će ostati kada budu pakovali nas?
Nikada ih nisam otvorila, pročitala još manje. Osjećala bih se kao da sam sjela između dvoje ljudi u najintimnijem trenutku, podigla noge na sto, upalila televizor u maniru samo vi nastavite, ne smetate vi meni.
A, ta pisma lijepa su …
Sva su pod pritiskom raznih stvari i vremena ponovo zatvorena, kao da bi se namjerno skrilo sve ono što piše u njima. Pucketa blago ljepilo sa starih koverti, kao da opominje da se to ne otvara.
I onda napišem, kako reče poštar. Samo ovo nije pismo.
Pisma ne pišem, a jesam, skoro profesionalno. Uvijek na istu adresu. Počelo bi bez Dragi … kako i uvijek…
…Zima je, hladno je u petak bilo i vejao je snijeg. Mokar i težak. Podsjetio me na neki drugi. Ono dvoje balavih sada već punoljetni, pod prozorom, opet se ljube. Ne odustaju. Snijeg im je kulisa za sve suze koje će isplakati nekada poslije. I da podsjećaju na nas…
Možda bi čitali i dalje da ja pišem otvorena pisma.