Izmedju kontrasta je jasno vidljiva razlika. Izmedju crnog i bijelog je jasna granica. Kad se posmatra ocima onda je ona vrlo jasna, i nijedna strana ne moze preci tu granicu. Mi smo svakog dana u mnogo situacija gdje nas ta granica sprecava da iz bijelog predjemo u crno. Medjutim to je tako dok god gledamo tim ocima koje vide crno i bijelo. Sta se desava i sta je uzrok toga da prestanemo gledati tim ocima pa nam i ta nepremostiva granica postane nevidiljiva. A crno i bijelo se pomjesa u jednu sivu boju, koja pocinje da farba sve oko nas i u nama. Stvarajuci ravnodusnost.
To bi bilo neko slikovito objasnjenje onoga sto nema direktnu fizicku interpetaciju jer se odvija u nasim glavama. Crno i bijelo je jasna asocijacija na borbu dobra i zla, koje se odvija svuda oko nas i u nama samima. Drustvo je propisalo odredjene pravne norme koje se primjenjuju kroz zakone. Medjutim zakon nije nesto sto nas sprecava da uradimo neko zlo, nego je samo jedna od posljedica koja nas sleduje. Stid je ipak iznad zakona, jer on prethodi nasim odlukama. Bez stida, tesko da postoji i osjecaj krivice, ni kajanja samim time, a na kraju nema ni casti.
Odsustvo stida nema samo posljedice po nase postupke, od coveka prema covjeku, nego i na nasa razmisljanja koja nas vode u nekom pravcu. Kao sto sam vec spomenuo gore povezanost stida sa krivicom, kajanjem i casti, jasno je da su i oni temelj jedne moralne osobe. Stid je ta granica izmedju crnog i bijelog. Kad ona nepostoji, crno postaje bijelo, a bijelo postaje crno. Vise ne umijemo da razlikujemo dobro od zla, pogresno od ispravnog.
Primjeri toga su svuda oko nas, mozemo ih sresti, vidjeti i procitati svaki dan. Okruzenje je onakvo kakvim ga mi dozivljavamo. A mi ga ne dozivljavamo, potpuno smo postali ravnodusni. Informacije koje stizu do nas, samo registrujemo, i vise ne razmisljamo o njima. Ne donosimo zakljucke, nego se vodimo stihijski, prateci trendove kojim upravljaju mediji.
Informacijama nas snabijedvaju mediji, u svim formama. A to su cesto selektivne informacije, malo izokrenute od stvarnosti. Navode nas da u show biznisu trazimo kulturu, u politici istinu, u rijaliti zvijezdama uzore, u samoporzvanim life coach-evima inspiraciju. Skoro niko i rijetko kad da neki mediji propagiraju obrazovanje. Nikom ne treba drustvo koje zna samo da razmislja, eliti treba drustvo puno zombija. Mi u BiH smo post apokalipticno drustvo puno zombija, i zato uporno tragamo za apsolutnim vodjama i spasiocima. Mastermind inviduama za koje smatramo da su sposobni da razmisljaju umjesto miliona drugih iz svog i svojih naroda.
