Zato što bi im smetao nos.
“Pa šta onda jedeš” je najčešće retoričko pitanje koje svako ko je prestao jesti meso mora slušati.
Meso je protein, i izvor minerala koji su potrebni za normalan razvoj i život. Srećom nije jedini, pa svako ko bi izbjegavao meso iz bilo kojeg razloga nije u opasnosti da ostane uskraćen za nešto vitalno. Ovaj post je prvobitno namijenjen dragom Saxu, ali pošto vjerujem da se mnogi bave ovom problematikom, pišem ga javno.
Prvo je važno osigurati izvor proteina. Ko jede morske plodove, može ih unositi tako. Generalno, proteini su u mahunarkama (pasulj, sočivo, grašak, soja), arašidima (kikirki, badem, lješnik..), sjemenkama (bundeve i suncokreta), i pšeničnim klicama. ogroman procenat soje je iz genetski modifikovanog uzgoja pa je lično izbjegavam, ali ko može doći do organske, problem riješen. Odraslom čovjeku je dnevno potrebno oko 50 grama proteina, pa se na osnovu procenta proteina u namirnici može lako izračunati potrebna količina namirnica.
Kako nisam pobornik religioznog mjerenja i analiziranja svakog zalogaja, ostale nutrijente balansiram (nadam se uspješno) kombinovanjem voća i povrća različitih boja, tekstura i vrsta, vodeći računa da je hrana primjerena sezoni (ne paradajz u maju i tome slično), da je lokalno uzgojena i da je što je svježija moguća. To se čini kao peglanje, ali je hrana svakodnevno naše gorivo i gradivo, i ako je polako ne počnemo stavljati među prioritete, prije ili kasnije ćemo platiti ceh u vidu kakve boleštine ili u najboljem slučaju, nakaradnog duševnog stanja.
dakle, valja promijeniti cjelokupan pristup hrani i ishrani. Odvojiti vrijeme i pažnju i ljubav nabavljanju dobre hrane, pripremanju ručka (kažu da ne valja kuvati bez čaše vina u ruci, i moram reći da se slažem) i ritualnom jedenju. godinama sam gutala s nogu, i sad mi je žao. žurila sam na neke isprazne i bespotrebne stvari, a ono što je bilo meni moje i za mene, to sam brzala i nipodaštavala. šta to govori o čovjeku?
Uzmimo da prosječan čovjek kad dođe sa posla želi odmah nešto da jede, kao i da bi ujutro, prije posla, volio nešto čalabrcnut ili ponijeti u lanč paketić. Jedno od rješenja je sljedeće: odvojiti jedan dan kad se ima vremena, npr. nedjelju, pa otići u nabavku voća i povrća. Kupiti sve što ima smisla. Oprati, očistiti, izrezati, pa u turama peći u plehu. Potrajaće nekoliko sati, ali će rezultat biti kutijice pečenog povrća tipa paprika, paradajza, patlidžana, mrkve, luka, bijelog luka (on se peče u glavici), karfiola, tikvica, bundeve, itd. napuniti frižider činijama sa pečenim povrćem, pa narednih dana od toga lako i brzo praviti umake za tjesteninu, sendviče, salate, variva, paštete dodavanjem začina, limuna, svježih začina poput nane, ruzmarina, bosiljka, korijandera, i tako dalje. Nedostatak ovog fazona je što pečena hrana stoji nekoliko dana, ali je prednost što se uvijek ima šta jesti uz minimalnu intervenciju. U tom procesu neminovno proradi mašta, pa čovjek počne jesti i povrće koje ranije nije imao naviku da jede, a razmišljajući o kombinacijama i začinima više prilagođava hranu onome što organizam sam traži u vidu instinktivne reakcije (da, da, na ovo ću limun, ili, ne, baš mi sad ne prija bijeli luk). pritom se valja opskrbiti jogurtom, sirom, kajmakom, kvalitetnim uljima (masline, susam, tikva, kokos), dok rafinisano ulje najbolje izbjegavati. nije dobro koristiti začinske mješavine poput vegete jer sadrže pojačivač ukusa koji je nekih 15-18% tih bućkuriša, a izaziva razne smetnje. proizvode sad i varijante bez toga (obično piše nešto kao Natur i nešto su skuplje pošto je natrijum monoglutaminat jeftiniji od sušene mrkve, peršuna, celera, itd.), pa je to bolji izbor. Nijedan kuvar koji drži do sebe i svog zanata ne koristi te dodatke sa pojačivačima.
Za ovih nekoliko godina vegetarijanstva (mada sam ja jedviti vegetarijanac tj. onaj pesco-lacto-ovo, tj. onaj što jede i ribu i mlijeko i jaja) sam toliko promijenila odnos prema hrani i kroz to prema sebi i životu, i toliko užitka pronašla u nečemu što mi je ranije bila malne mučna obaveza u vječitoj trci s vremenom, a ponajbolje od svega je što su mi tek tako došli neki sjajni recepti kojih je, pogotovo sad sa internetom, na sve strane.
jedan od omiljenih je
PAŠTETA OD PASULJA
konzerva bijelog pasulja (ili, još bolje, svojeručno skuvan)
pola velike glavice bijelog luka
kašika ruzmarina
maslinovo ulje
šaka badema/lješnika/oraha
domaći limun (sok i korica) – sprijateljite se sa nekim ko živi na jadranu, limun može da stoji
istostirati bademe u tavici (malo provrtiti kao kestenje, da počnu tamne fleke da se pojavljuju). Ostaviti da se ohladi.
Isjeckati bijeli luk, i u malu tavu usuti šoljicu maslinovog ulja, ali na umjerenu vatru, da se polako zagrijava. u to ubaciti luk i ruzmarin, pa grijati sa ciljem da se iz luka i ruzmarina izvuče aroma, a ne da se u ulju isprže. b. luk je gorak kad porumeni. znači stajati nad tim ujem i grijuckati, kad počne kofol da vri, naročito paziti da ne počne prženje.
skinuti sa vatre da se tako malo ladi i dalje upija arome, a ovamo iscijediti pasulj, isprati, pa u blender (može i štapni mikser). dodati procijeđeno ulje (znači ne jedu se luk i ruzmarin), tostirane bademe, sok od limuna i malo rendane korice, soli i sve smiksati. ako je pasta pregusta (zavisi od vrste pasulja), dodati malo hladne vode.
Pašteta je prosto neodoljiva i jako hranjiva.
Isto se može napraviti sa leblebijama (slanutkom) umjesto pasulja, što je već neki humus, jel. Poenta je da je osnova protein i skrob, da se aroma postiže zelenim začinima i b. lukom, kremastost dobrim uljem, a svježina limunom. Može se dodati tucane paprike, sira (kozji, npr.), igrati sa začinima, itd.
Bliskoistočna varijanta u kojoj je osnova pečeni patlidžan se zove baba ganuš. U njega se, kao i u humus, dodaje pasta od susama, tj. tahini. Kod nas je tegla tahinija 5-6 KM, i može dugo da traje, a koristi se i za slatka i za slana jela. Susam je prava rizinica hranjivosti i dobrine, o aromi da i ne govorim, pa se u sve uvijek može dodati i kašika njegove paste. Kad bi mi neko ponudio krišku hljeba namazanu sa tahinijem i medom, i krišku namazanu nutelom, rekla bih, tenkju nutela, maj lov for so meni jirz, bat dis iz gold.
evo i jedne salate od korjenastog povrća koje je zgodno jer može dugo da stoji u frižideru.
Salata od celera i mrkve
nisam jela celer, ma nikako, dok nisam počela ovo da pravim.
Izrendati celer i mrkvu na najsitniju rendu (kao za parmezan), u omjeru 2(mrkva):1(celer). najbolje rendati naizmjenično jer su te froncle tako vlažne da ih je poslije teško ravnomjerno izmiješati. Malo uja, sok od limuna, i to je to. čak soli i ne treba jer je korijenje već puno minerala. evo mi voda ide na usta od same pomisli, baš kao što je i drugarici kada mi je preporučila da to probam.
i za kraj, današnji ručak.
Pečeni karfiol
cvjetiće karfiola poredati u posudu za pečenje u rerni, posoliti, poškropiti mješavinom maslinovog ulja i sjeckanog b. luka, fiknuti u rernu na dvjesta i sačekati da po vrhovima potamni, skoro pocrni. to tamno će biti naročito slatko. u tanjir, poprskati limunovim sokom i navali. karfiol je sama voda, pa nije neobično da sam čoek pojede sve tako što bocne “samo da proba”.
Varivo od tikvice
Ovo se jelo pravi od tikvice koja je već prevršila svaku mjeru što će vam svako ko ima tikvice u bašti nuditi da ponesete kući jer realno ne zna šta će s njom. Ako je ta, stara tikvica, očisti se sunđerasti dio sa sjemenkama, a onaj jedri izreže na štapiće, pa na ploškice. Ako je mlada tikvica, ne mora se ništa ni čistiti. Prodinsta se crni luk, dodaju te ploškice, posoli da pusti vodu i u toj vodi se malo krčka koliko da te ploškice postanu prozirne, u to se doda svježeg paradajza (ne da sve bude crveno, već da se tu i tamo provlači koji crveni komadić), pa na kraju dodati bibera, pavlake (prave, ne ono za kuvanje, ono je puno svega osim mlijeka, pročitajte sastav), kopra, i malo bijelog luka radi arome, ali da ne nadjača kopar. još koji minut tako kremasto provrtiti na ringli koja se već hladi, i to je to.
inače, pošto mi u bašti redovno beremo te orijaške tikvice koje obično pojedu ovce jer kad počne da rađa, povrća je više nego kapaciteta za njegovu preradu, imam još jednu dobru foru. izrežem tu tikvetinu na ploške onako samo opranu. i kora i sjemenke (velike, kao za grickanje) i sve, poredam na papir za pečenje u onaj crni pleh iz rerne, ali pošto toga ima, redam da se dopola preklapa, kao meze. ubacim u rernu, i kad se ispeče, tj. omekša i počne kofol da rumeni, istresem sve u veliku činiju, posolim, prelijem uljem i sirćetom i jedem samo, toplo, hladno, sutradan, kao salatu, prilog. kako ti volja. nema kud prostije, a bome zdravo i jeftino.
toliko, čirz!