Mislim da je vrijeme da se kaže da Republika Srpska ne živi u demokratiji, ne živi demokratiju, niti ima demokratski sistem, a pogotovo ne liberalno društvo. I mislim da je vrijeme da se to kaže javno. Ovo što već dvadeset i kusur godina zovemo tim čuvenim imenom – TRANZICIJA, možemo mirne duše nazvati i poludemokratija ili hibridni sistem, ili kako god već… U prilog mojoj tvrdnji govore i minimalni kriterijumi, koje mora zadovoljavati svaki moderni režim koji želi da se naziva demokratskim: Zakonodavna vlast kao i predsjednik republike (ukoliko ga zemlja ima) se biraju na fer i slobodnim izborima. Ruku na srce, u RS se sam proces izbora, na dan izbora, sprovodi bez većih malverzacija i prevara (iako niko ne spori da malverzacije i prevare postoje), međutim, nakon što vlast prethodno beskrupulozno iskoristi sve državne resurse i mehanizme poluga vlasti u predizborne svrhe, (sprječava adekvatnu medijsku predstavljenost svih politički partija i sl.) Nikako da shvatimo da demokratija nije stavljanje “iksića” ispred imena osoba i/ili partija svake druge godine u oktobru. Dalje, svi odrasli koji navrše određenu životnu dob imaju pravo glasa. Politička prava i građanske slobode (uključujući slobodu štampe) su temeljno zaštićene. (Gledajući javni RTV servis RS, ne mogu da kažem da je nezavisan, slobodan i objektivan. Bar meni ne izgleda takav. U stvari, dalo bi se diskutovatii o tome – ne da li vlast utiče na uređivačku politiku, nego u kolikoj mjeri). Zatim, izabrane vlasti mogu samostalno vladati i posjeduju autoritet za to. (Iako se na prvu može reći da RS zadovoljava ovaj uslov, hajde da malo detaljnije sagledamo situaciju. Da bi se upustila u političku borbu za glasove, svaka politička partija mora posjedovati određenu finansijsku podršku. Partije bivaju finansirane iz raznih izvora: članarina članova partije, iz budžeta, ali isto tako i “darežljivih” donacija pojedinaca, kompanija i sl. A kada partija koju su “darežljivi” finansirali dođe na vlast, mora se nekako odužiti tim ljudima, koji nisu svoj novac davali uzalud. Kroz raznorazne legalne, polulegalne, ali i ilegalne aktivnosti tokom određenog perioda, kroz spregu privatnika i vlastodržaca, po principu ruka ruku miluje, dobijemo monopol određenih kompanija, koje su se enormno razvile i obogatile za isti taj period).
Temeljni demokratski princip podrazumjeva tri razdvojene grane vlasti (koje u teoriji ograničavaju i kontrolišu jedna drugu): izvršnu, zakonodavnu i sudsku. Konkretno, čini mi se da u RS ovo nije slučaj. Čini mi se da je zakonodavna vlast, odnosno NSRS postala samo instrument koji se koristi za sprovođenje volje izvršne vlasti, odnosno Vlade RS i samog predsjednika. Da pojednostavim: Vlada podnosi prijedloge zakona u NSRS, a onda, pošto ima osiguranu većinu u Skupštini, može jednostavno i bez ikakvog uvažavanja mišljenja opozicije da donese zakon i primjenjuje ga. Bio on dobar ili loš. Išao na ruku građanima, ili preko njihovih leđa.
Preobimna birokratija u zgradi Vlade je izgleda predominantna u odnosu na (formalno) najviši zakonodavni organ. Stiče se utisak da onda Skupština nije uopšte ni potrebna? Pa potrebna je, kako bi “vlast”, mogla da opravda sve svoje promašaje i malverzacije kroz famozne (kvazi)demokratske parole. I nizašta drugo!
Ali to nije sve. Još je gora situacija ako se pogleda u jednu od naših najvećih boljki – sudstvo, koje, u tandemu sa korupcijom, ostavlja devastirajuće posljedice po svaki segment društva. Iako formalno sudstvo egzistira kao nezavisna grana vlasti, u praksi se ono manifestuje kroz djelimičan uticaj izvršne vlasti, što dovodi do novog fenomena (biću slobodna nazvati) ,,hibridnih sudija”, odnosno čudne mješavine sudija koji još uvijek slijede onaj ideal za koji su se školovali, a to je fer i pošteno suđenje, i drugih čija odluka zavisi isključivo od toga ”ko će više ponuditi”. A zna se (na kraju krajeva vidi se) ko u našoj zemlji ”ima više” i automatski može više da ponudi.
Nekako mi ovdje nisu čista posla, je l’ da?
Za konkurs.