Šta, ako nekim čudom BiH postane članica EU? Te nas kao Rumune natjeraju da se obračunamo sa korupcijom?
Prije neki dan pratila sam predavanje „Monitoring suđenja u kontekstu slučajeva korupcije“. Govorilo se da je BiH potpisnica UN-ove konvencije protiv korupcije, kao i mnogih drugih međunarodnih dokumenata vezanih za tu problematiku, da se korupcija najčešće vezuje za zloupotrebu službenih ovlasti nosioca javnih funkcija i da najveći obim dejstva imaju politička i korupcija u pravosuđu te trgovina uticajem. Rečeno je kako ne postoji politička volja za borbu protiv korupcije, jer političke elite imaju najviše koristi od nje. Da tužioci osim što su podložni političkim uticajima rade sa nedovoljno kapaciteta, da istraga nije limitirana vremenskim rokovima, te kako postoji velika mogućnost da dokazi dožive zastaru, itd. Imali smo i radionicu na kojoj smo analizirali primjer tužbe, gdje su postojali materijalni dokazi – obilježeni novac (što je uradila policija), a koje je primila prijavljena osoba. Presuda kojom je optužena proglašena krivom ipak je pala, zbog neke proceduralne greške. Iz svega rečenog na kraju predavanja moglo se zaključiti, da u BiH nije svrsishodno podnijeti prijavu za korupciju. Doduše kao neka mogućnost spomenut je ”politički momenat”, što je značilo da bi se neke prijave mogle i procesuirati u slučaju da se politička situacija promijeni.
Korupcija, bolest svih slojeva našeg društva
Prije više od desetak godina pomagala sam jednom dječku da spremi matematiku za prijemni u srednjoj školi. Bio je odličan učenik i sa malo pripreme mogao je da položi prijemni ispit. Njegovi roditelji su smatrali da to nije dovoljno i da bi bilo dobro direktora častiti neku hiljadarku. Bila sam šokirana njihovim načinom razmišljanja, ali uspjela sam da ih ubjedim da to ne čine. Dijete je položilo prijemni i upisalo se bez „koverte“. Nazvao me nakon toga njegov otac i rekao: „Volim što je ‘vako, nego išta“. Naravno da svakog raduje saznanje da njegovo dijete to može i da mu novac nije završio u tuđem džepu. Nije to bio jedini slučaj, jedna moja prijateljica je razmišljala na sličan način. Tada sam uvidjela da je korupcija u BiH bolest svih slojeva društva. Nikad mi nije bila jasna ta bojazan kod ljudi, kako njihovi najbliži nemaju kapacitete za učenje ili dobre kompetencije za rad, a nisu se bojali dati mito? Pitala sam se zašto nisu razmišljali kakve će posljedice imati djeca, kada shvate da kroz život mogu ići samo uz pomoć veza ili mita i zašto im sami dajemo pogrešan model ponašanja.
Ne znam, šta je prvo kokoška ili jaje? Da li su građani ti koji su davanjem mita navikli na mito nosioce javnih funkcija, ili su nosioci javnih funkcija uslovili građane da moraju davati mito? Jedino u šta sam sigurna je to, da je korupcija postala endemska bolest društva, a učešćem većine u društvu postala je sistem. Sistem koji nazivam – korupcionizmom.
BiH je među prvim u regionu po rasprostranjenosti korupcije. Obaveze koje smo preuzeli potpisivanjem međunarodnih ugovora ne ispunjavamo. Sudski procesi, koji se vode u slučajevima korupcije tapkaju u mjestu.
Što se tiče predavanja najviše mi se dopao primjer Rumunije. Ova država je nakon ulaska u EU ”natjerana”, da se obračuna sa korupcijom. To su Rumuni uspješno uradili. Izglasali su zakone o zaštiti svjedoka i provodili ih. Njihov sistem borbe protiv korupcije je tako dobro funkcionisao, da u jednom slučaju nije bilo dovoljno da samo zaštićeni svjedok promijeni identitet i mjesto, već je i njegov konj morao dobiti novo ime.
Rumunija je ovih dana dobar pokazatelj da se korumpirani političari uspješno procesuiraju, ali i da ih je teško osuditi. Vlade, je po hitnom postupku donijela uredbu, koja je mogla da omogući pomilovanje brojnih političara osuđenih za korupciju. Donošenje uredbe je izvelo na proteste na stotine hiljada ljudi, zbog kojih je rumunska Vlada ipak morala da ukine navedenu uredbu.
Naša realnost je, pak drugačija
Zaštićenoj prijaviteljici korupcije u BiH nije promjenjen identitet, ona se statusom „prvog zaštićenog svjedoka” bez straha eksponirala no društvenim mrežama, čak se našla i na naslovnicama nekih novina.
Istrajnost u vršenju Zakonom zabranjenih djela je postalo svojstvo nosioca javnih funkcija. Saznanje da naš pravosudni sistem iz ovog ili onog razloga nije efikasan čini ih personama iznad Zakona. Postali su bahati i samouvjereni, jer su trenutno nedodirljivi. Prijavitelji korupcije u BiH nisu nikakva opasnost za njih. Politička moć i uticaj koji oni imaju, a prijavitelji nemaju, je razlog zbog koga se prijavljeni mogu smijati u lice svakom prijavitelju.
Nada zadnja umire!
Šta, ako nekim čudom BiH postane članica EU? Te nas kao Rumune natjeraju da se obračunamo sa korupcijom? Dođe vrijeme da i naši konji promijene ime, a konja za trku sigurno imamo? Pitanje je samo da li imamo dovljno građana koji bi bili spremini izaći na ulice u slučaju da se procesuirani pravedno ne osude?