Društvenopolitička previranja koja su obilježila posljednje decenije na Balkanu su vjerovatno jedan od razloga zašto je mladež razvila uvjerenje da je fakultet gubljenje vremena i novca.
Čuvenu izreku „stavi papir u džep, makar čistio ulice“ je počela da potiskuje zla slutnja da „tim papirom možeš samo obrisat dupe“. Diplome se izdaju na debljem, čvrstom papiru pa brisanje pozadine možda i nije dobra ideja, a obično su ispisane krasopisom, pa ako si pogođen što se tvoj trud ne cijeni, bar svojim primjerom ispoštuj tuđi.
Pritom, nije baš da se trud ne cijeni. Uostalom, ako sve veći broj mladih odustaje od škole, ti isti mladi će cijeniti što ti od svoje nisi odustao, tako da i najbeskorisnija diploma ipak govori nešto dobro o tebi (a dobar glas daleko se čuje?).
Evo nekih razloga zbog kojih je važno završiti fakultet.
Prvo, zbog roditelja. I visokoobrazvanim i neobrazovanim roditeljima će značiti da se propisno školuješ. Jedni ne žele da živiš kao oni, drugi žele da ne živiš lošije nego oni, u svakom slučaju, lijepo je opravdati nade i novac koje roditelji ulože u tebe.
Drugo, red je da nešto studiraš. Ne formalno, već istinski, da ga proučavaš. Ako te nešto zanima, šta može biti ljepše od svakodnevnih druženja sa stručnjacima na tom polju kojima je posao da te informišu, obuče i stimulišu za dalji razvoj. Čovjek ne cijeni učitelje dok ih ne izgubi. Istina, sa internetom je sve drugačije, ali koliko ga koristimo za razvoj, a koliko za dangubljenje i zatupljivanje?
Treće, na fakultetu ne učiš sam. Sa kolegama se pomažeš, pa i nadmećeš, utrkuješ, i koliko god grupa mogla biti faktor smetnje, nešto što može da te obeshrabri ili poklopi, toliko je prirodna, jer čovjek je društveno biće, i u daljem životu i radu ga svakako čeka interakcija sa ljudima i srodnih i sasvim drugačijih zanimanja i ciljeva.
Studentski život je priča za sebe. Sve ono što nema veze za školom, druženja, izlasci, avanture, mladalačke ludorije, sve je to ipak oblikovano školovanjem, ispitima, štrebanjima, dovijanjima velikim i malim, pa se kasnije kroz život i najmukotrpnije studiranje spominje sa nekom slatkom sjetom i zadovoljstvom. Sve ima svoje draži, i ishrana u menzi, i smještaj u domu, i iznajmljivanje stanova sa cimerima, besparica i ekonomisanje, usputni poslovi i još koješta što ti omogućava da preživiš te dane.
Na prvoj godini, kad si pun očekivanja, makar i niskih, otkrivaš ko sve sa tobom studira. Ima tu štrebera, maminih i tatinih mezimaca, čudaka, neznalica, sveznalica, mladih sa sela, mladih iz grada, mladih iz inostranstva, a ima i starih koji su se „sad sjetili“ đačke klupe.
Na drugoj godini se ekipa ospe, na trećoj se pojave stari studenti koji su već peti put treća, a četvrtu završi ona grupa najupornijih. Ja, naravno, pričam o tipičnom sistemu prije Bolonje, tako da to može biti treća ili peta ili sedma godina, uglavnom, na kraju studija vidiš ko to sve sa tobom sad izlazi na ulicu sa zvanjem profesora, inženjera ili čega već. Vidjećeš one štrebere, čudake, neznalice i sveznalice sa prve godine, biće tu svega, i vjerovatno ćeš pomisliti kako većina nije dorasla ozbiljnom zvanju iz diplome. Međutim, to je to. I to je vrlo važno za kasniji život i saradnju sa ljudima. Ko ne završi fakultet ima veće šanse vjeruje kako su ljudi sa fakultetom stručniji nego što zapravo jesu.
Upoznala sam mnogo ljudi koji su „materijal“ za akademsko zvanje, ali to iz ovog ili onog razloga nikad nisu postigli. Nešto su počeli pa batalili, pa probali nešto drugo, pa i to batalili, u to su se zaposlili ili osnovali porodicu, uglavnom – imali su namjeru, ali ne i realizaciju. Takvi ljudi se skoro bez izuzetka osjećaju nedovoljno dobrim za sopstvenu kožu. Čak i ako su u poslu veoma vješti i sposobni, uvijek se osjećaju manje vrijednim od kolege koji ima papir, čak i ako je taj kolega daleko lošiji u svom poslu. Taj osjećaj ih sapliće na više nivoa. Više se dokazuju, sumnjaju u sebe, skloniji su paranoji, strepe da će biti zakinuti ili oštećeni zato što nemaju „najobičniji papir“, i teže im je ustati, zauzeti se za sebe i iznijeti svoj stav pred drugim, obrazovanijim kolegama.
Dalje, praktično da nema posla bez slanja biografije. A šta je biografija do osnovne informacije, i prvo što govori nešto više o tebi je nivo obrazovanja. Za svaki pristojniji posao ti treba fakultet. Treba ti zbog platnog razreda, treba ti zbog uslova konkursa, treba ti zbog nivoa stručnosti, treba ti zbog psihološkog efekta, i ne samo da ti treba fakultet, nego ti sigurno neće škoditi ni magisterij ili doktorat, ili pak još jedan fakultet, viša škola ili akademija.
Ako zađeš u tridesete, a u biografiji ti stoji otvorena rubrika o započetim i nikad završenim studijama, to poslodavcu šalje poruku da si bliže dvadesetogodišnjaku nego zrelom, kvalifikovanom profesionalcu. Ko se u toj situaciji našao jer je u međuvremenu postao roditelj ili bio posvećen nekom drugom obliku ličnog i profesionalnog razvijanja, to će moći adekvatno i predstaviti, ali ko se mrljavio, vucao po kojekakvim poslovima na kojima je radio za minimalac ili honorar pa je više nazadovao nego napredovao, taj će upravo to i poslati u svojoj biografiji, ma kako se trudio da je nabudži kićenim frazama.
Kad smo kod biografije, iako se često o tome piše i govori, još uvijek mnogi navode koju su osnovnu školu završili. Šta to znači? Kad nema trećeg sprata, daj da malo pričamo o prizemlju?
Osnovna škola u biografiji ima smisla jedino ako je pohađana negdje u inostranstvu. To govori da poznaješ jezik i život van svoje mahale, što za neke poslove može biti jako zgodno. Inače, ne spominji svoju ranu mladost, a ko ima fakultet, ili dva, ili doktorat, taj može da izostavi i srednju školu, ako po nečemu nije naročito bitna. Dakle, treba završiti fakultet da bi mogao rahat izbacit osnovnu i srednju školu iz biografije.
Dalje, diploma znači da si se načitao nekih knjiga. Na nekim fakultetima se čita mnogo, na nekima daleko manje, ali se na svakom nešto čita, iščitava, istražuje, proučava. Svako štivo te nečemu uči. Uči te jeziku, ako ništa. Proširuje ti fond riječi, utvrđuje ti neka gramatička i pravopisna pravila. Taman da iz stručnih predmeta imaš samo šestice, opet ćeš poslije nekoliko godina studiranja izaći pismeniji od prosječnog neškolovanog sugrađana. Taman i da nikad ne pročitaš obaveznu lektiru, dovoljno puta ćeš se susresti sa bibliotekom, ili prosto spiskom nekakvih knjiga, pa ćeš stvoriti neku mentalnu sliku o beskrajnom prostranstvu znanja koje, ako ne ti, a onda bar neko pokušava da iščita. Na kraju, ako sve to zaobiđeš, bar znaš šta si zaobišao i znaš da si ga zaobišao, a ovako možeš ostati sa daleko siromašnijom predstavom o tome šta sve ovaj svijet može da ponudi čovjeku željnom znanja.
U suštini, fakultet ti omogućava da te ljudi cijene, ali i tebi da cijeniš druge.
Čovjek koji nema diplomu a hvata se u kolo sa onima koji imaju u suštini šalje poruku „vi ste budale što ste se zamarali oko škole, kad evo mene koji nisam, i evo nas – jednaki!“. Normalno je da ljudi podsvjesno i nesvjesno razviju određeni revolt. To je kao kad čekaš u redu, pa neko nonšalantno ušeta ispred tebe, i još ti se smije u facu. E baš je tako kao sa redom – ljudi će pristati da puste nekog ko ima opravdanje. Nemoćnog starca, trudnicu, bolesnika…a ako nisi ništa od toga, tj. ako nemaš opravdanje – moraćeš da se pravdaš. Tu se vraćam na ranije spomenuti cjeloživotni osjećaj obaveze da nisi dovoljno dobar, i da se moraš dodatno truditi da te ljudi prihvate tu gdje jesi i gdje sebe vidiš.
Fakultet i jeste traženje odobrenja. Svaki ispit je traženje odobrenja, prolaza, priznanja. I uvijek je stresno i neizvjesno, bezbroj puta sumnjaš u sebe, u ono što ne znaš u ono što znaš, a pogotovo u ono što znaš – dovodiš se u pitanje po svakom osnovu na milion načina, a na kraju svakog načina neko drugi treba da ti da svoj amin. Taj neko je nekad sjajan profesor, a nekad je neki kreten i budala, i baš kao i u vojsci, čovjek tad uči kako da prihvata sistem i kako da se snalazi sa autoritetom koji to nije. U mladosti, kad si fleksibilan i plastičan, sve to lakše podnosiš i zapravo učiš, jer i poslije škole ili vojske ćeš dolaziti u situacije da ti neka budala ili diletant odlučuje o sudbini. Što prije savladaš vještinu izlaženja na kraj sa takvim likovima, to će ti život biti lakši.
I za kraj, ako ti je dosta svega i hoćeš, recimo, za Kanadu, treba ti ili zanat ili fakultet. Čak i ako sa svojom diplomom nećeš moći raditi posao u struci, ona te svrstava u poželjnu kategoriju imigranta, daje određeni broj poena, i opet, govori da si akademski građanin, da si pismen, obrazovan, sposoban i voljan da učiš i da se razvijaš, i da su male šanse da ćeš tamo završiti kao socijalni slučaj.
Red je reći to da onaj ko nije studirao neke stvari naprosto ne zna. Ne zna, pa ne zna. I ma koliko se trudio i upinjao i kompenzovao, džaba kad ne zna, nije smrdio na nekom dosadnom predavanju na kojem su se svi pitali “kad će mi ovo u životu zatrebati”. Dođe nekad i taj trenutak, ladno ti zatreba to nešto, sjetiš se svega, sjetiš se stvari koje nisi ni znao da znaš, i u tim trenucima ti bude drago za sve pare, što se kaže, a i postane jasna još jedna dimenzija u kojoj će čovjek bez fakulteta uvijek biti donji.
Moglo bi se koješta još dodati na ovu temu, ali tekst već postaje predugačak za ovaj blog. Zato ću završiti ovdje, a svako koga je ova tema zainteresovala će sigurno imati još neku ideju zašto je papir ipak bolje staviti u džep, pa makar na kraju čistio ulice.