Pitam se kako bi bilo da su doseljenici u novi svijet, u Amerike ili Australiju recimo, imali internet. Kako bi zvučala pisma engleskog robijaša koji se sprema za višemjesečno putovanje u nepoznato, gdje ga čeka Bog zna šta, i ništa. O čemu li su razmišljali, čemu se nadali, šta su ostavljali. Jesu li znali da možda neće preživjeti put, šta su mogli ponijeti sa sobom, kakve su šanse imali u novoj i nepoznatoj zemlji?
Danas svako malo internetom prostruji nečije javno pismo zemlji koju napušta. Ljudi se opraštaju kao da idu na Mars. Kao da ovdje sviraju meci, trese zemljotres, odnosi požar, kao da ne postoji sutra, eto tako odlaze.
I u redu je to što ljudi izražavaju svoja osjećanja. U redu je i što je to javno. Nije u redu što je to postalo skoro pa ljekarski nalaz. Tako ispada da imamo one koji odlaze koji nam na rastanku daju dijagnozu. Fino napišu: ovdje ne valja to, to i to. I to i to i to, još to i to, i za kraj, to, to i to. Baš se ono, da prostite, iskipuju.
I nije sporno ima li tu istine, ima, sve je istina. Sporno je ko iznosi mišljenje, šta je njemu bitno, šta je on ovdje uopšte radio ili pokušavao.
Pročitala sam na internetu savjet jedne pravnice nekoj nevaljaloj osobi da se uzdrži davanja „dijagnoza“ po komentarima drugim ljudima, jer za to može biti krivično gonjena.
E pa istom logikom ne bi trebalo ni da svako može dati dijagnozu ovoj našoj zemlji. Ako svako bude pisao „zašto odlazim odavde“ tekstove, i ljudi to budu šerali, ako ništa iz opšte huje, isprogramiraćemo javno mnjenje na najgluplji mogući način.
Glup je zato što nam nije potrebno mantranje na temu „šta sve ovdje ne valja“, pogotovo iz perspektive slučajnih prolaznika. svi vidimo šta ne valja. Ako će neko o tome da priča, neka to bude stručnjak za određenu oblast, da nama laicima objasni gdje smo još zeznuti a da nismo ni znali.
A ovo, ovi amaterski tekstovi što spominju političare, korupciju, nacionalizam, lične i profesionalne promašaje – to može biti toliko subjektivno, šuntavo i štetno da čak nadmaši neka od zala koje spominje.
Nego, ako neko ima ideju za neko rješenje, to neka piše. Neka nam to ostavi u amanet. Kad priča o dalekim prostranstvima koja bude nadu i učmaloj močvari jada koja ostaje ovdje, nek provuče kakvu ideju kako da se popravimo. Mi, koji ostajemo. I mi smo ljudi, mora li poslije svakog potop!
Na primjer, čovjek napiše: „evo, ja odlazim jer mi je dosta korupcije, nepotizma, nacionalizma, ali vama koji ostajete bih predložio da na posao idete biciklom, ili da sadite cvijeće.“
„jedite voća!“
„budite ljubazniji!“
neka se narod sprda i glupira, samo neka daje prijedloge. samo nek ne kritikuje.
Što ne bi ušlo u modu da svako ko se oprašta piše svoju listu prijedloga. Dosta ste se vala istresali pred polazak, sve najgrđu žuč, ko da nema svako svoju. suzdržite se braćo i sestre, i za rastanak dajte nešto lijepo. Lijepe ideje koje niste stigli ostvariti. Divne spoznaje i prelijepa iskustva. Šta vam je posebno lijepo ovdje sad kad se bliži rastanak.
Tako bi nam svima bilo bolje. Svima nama treba nada, i ovima što odlaze i ovima što ostaju. Nikom od nas niko ništa ne garantuje. Nepravde ima svugdje. Bolesti ima svugdje. Bijede i straha – svugdje. Svima nam treba sreće, vjetra u leđa, lijepa riječ ohrabrenja, i ona umirujuća, majčinska, da je „bilo pa prošlo“. Šta god je bilo, prošlo je. Šta god je boljelo, prošlo je. Budućnost se tek piše, i uvijek će se pisati sada, i uvijek će se naša ruka pitati ima li šta da kaže.
E pa kad se već latimo pisanja, bolje recepte, nego dijagnoze.