Studiram u Bosni, to je za nas Hercegovce sve iznad Foče. Upoznavanje na fakultetu. Čvrst stisak ruke, pogled pravo u oči opisuju Hercegovce.
– Odakle si ?
– Gacko, Hercegovina!
Još nije ni ruku pustio i kaže:
– Vi, Hercegovci svugdje vas ima.
A jedna dama dobacuje:
– Primitivci, ja njih ne podnosim!
I tako, na ulici, u prodavnici Hercegovci ovakvi i onakvi… A ja mislim u sebi: – Zašto su kivni ovi Bosanci na kršne Hercegovce i lijepe Hercegovke? Pa, mi smo za njih izmislili svijet!
Dobro je poznato, da je u Jugoslaviji sa podruščja Hercegovine bilo najviše doktora nauka. Doktori, inžinjeri, političari, istoričari i drugi. To odrastanje na hercegovačkom kamenu čeliči djecu u ljude sa junačkim srcem, prirodnom bistrinom. Možda su kivni na to, što smo ponosni na svoje!? Ne dopuštamo da nas gaze neprijatelji! Ne padamo dušmanima, na koljena. Borimo se do zadnjeg atoma. Čist obraz i dostojanstvo.
Podsmijevaju se našim starim, još uvijek ne zaboravljenim izrazima i govoru. A ja njih upitah?
– Gospodo, Vuk Stefanović Karadžić koje je područje odabrao kao najčistije, za temelj Srpskog jezika?
A, onda čuješ muk i tišinu.
Ja se glasnuh: – Nešto vas ne čujem?
I tako ja vodim borbu sa njima, braneći sebe i svoje od ostalih.
Nameće se podjela na Hercegovce i ostale… 🙂
Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Pero Slijepčević, Tešan Podrugović i mnogi drugi… Hercegovac se ne može postati, Hercegovac se rađa!