Sjećam se male mene. Sva djeca okolo nešto crtaju, a meni ne polazi za rukom da se odmaknem dalje od kućice, cvijeta, sunca i oblaka. Ljude sam crtala bez nosa i jedini pomak je bio kada sam ih počela crtati iz profila, ako su već „beznosi“ hajde neka se to slikovitije vidi. Nije mi bilo jasno kako od tate nisam naslijedila ni mrvu talenta za crtanje. Ništa, vidjela sam da tu nema vajde, da ću i kada odrastem i postanem Poppinsova koja čuva djecu ostati na cvijeću, kućici i suncu, eventualno bubamari, ježu i pužu. I uhvatim se slova. Osim jednog od najčudesnijih putovanja koje može da priušti čitanje, odlučila sam da i sama nešto napišem. Kako je to samo bilo odvažno od još uvijek one male mene! Ali, to je jednostavno krenulo i teklo poput Vrbasa. Manem se ja kista i štafelaja, pero u ruke i naprijed. I nastanu dječije pjesmice o mami, tati, slobodi, učiteljici, kasnije ozbiljnije priče o ljubavi, prijateljstvu, smislu života. A tek poezija izazvana nekim burnim osjećajima u mojim ranim dvadesetim. Ponekad otvorim te rokovnike i svi ti redovi mi izmame osmijeh, iako je to tada bila teška patnja i bol a ljubav neizmjerna, nesaglediva. Nešto sam tada i objavljivala, pojavio se jedan fantastičan časopis za kulturu „Album“ i danas, gotovo dvadeset godina kasnije, možda su mi to najdraže objave, a svakako radost što sam bila dio jedne tako pozitivne, kvalitetne priče nastale nekoliko godina nakon rata. “Album” je donio osvježenje i zamajac ali sam kasnije, osim tokom rada u medijima, pisala rjeđe. Zašto, ne znam ni sama.
Kako sam postajala starija, valjda i ozbiljnija, a mislim i da sam sazrijevala, doza moje samokritičnosti, pretjeranog razmišljanja o tome da li je dobro to što pišem, da li će to uopšte ikoga osim mojih najmilijih dotaći, stvorile su mi kočnicu koju sam teško otpustila. Ponešto jeste završavalo u rokovnicima ispisano naliv perom ali to je bilo sve. Želja za vlastitim blogom, prostorom, poligonom na kojem ću voziti bez ograničenja brzine i pisati bez zadrške, tinjala je u meni dugo. Ali onda sam se opet budila sa spoznajom da toliko ljudi piše, tako je mnogo informacija u ovom virtuelnom bespuću, toliko kvalitetnih autora i zašto bih sada ja tu nešto petljala, kao da mogu nešto time postići i tako ukrug. Držala sam se grčevito svog rokovnika, vjerujući da me samo on razumije i jedino mi on može pomoći.
Početak januara 2016. godine. Snijeg do koljena, bez ikakve namjere da prestane padati i ja, umorna od stalnog lopatanja, ogorčena što je grad neočišćen i u centru jer na vlasti su odabrani pa sa njima i jedna jedina odabrana firma za čišćenje, ulazim u jednom trenutku u toplinu doma i počnem da vrtim film u kojem je glavnu ulogu imala prethodna godina. U sekvencama tog filma vidim i neke tekstove koje sam napisala, sjednem za računar i otvorim blog. Prirodno, jednostavno, kao da je to tada i tako trebalo biti. Bodre me i hrabre, daju vjetar u leđa da samo pišem, podrška je tu od mojih najdražih ali i od nekih nepoznatih, a opet po osjećanjima bliskih ljudi. Pustila sam se i plivam. U surovom, nepravednom i teškom vremenu u kojem živimo pišem o osnovi i suštini svega – sve moje priče su ljubav.
Eh, ta 2016-a… ljubav je ostala i opstala, u mojoj svakodnevici, u mojim pisanjima. Ali, desila nam se jedna preteška, mučna stvar, životi su nam se okrenuli naglavačke. Jedan dan smo nasmijani, zadovoljni, pijemo kaficu na našoj osunčanoj terasi i planiramo krečenje da bismo već sljedeće jutro saznali da muž ima rak. Bum! Tras! Poput bombe koja eksplodira tik pored tebe i raznese toliko toga, ali nekim čudom baš ti ostaneš živ. Kao najjača šamarčina koja te zalijepi za patos, toliko si ošamućen od udarca da ne možeš ustati. Toliko te vuče ta sila da ni sva tvoja ljubav i pozitivna energija ne mogu podići kosti iz tog blata. Ali boriš se grčevito, naposljetku uspiješ da ustaneš. Uvidiš da od ležanja u bespomoćnosti nema ništa i kada prođe prvobitni šok krećeš u pravi fajt.
I ko bi u toj situaciji, kada često ni fizički ne nalaziš vrijeme za neke slobodne aktivnosti, još i pisao? Ali ljubav, ta čudesna ljubav, pokretačka sila i pobjednica se za sve pobrine. Muž me gurao naprijed, za tastaturu, bodrio da objavljujem, da dijelim, da pišem, pišem, pišem… a u meni je izgleda tinjalo toliko toga i samo čekalo da se prospe po papiru. I onda, iako nas taj ludi ringišpil samo okreće i vrti bez prestanka, poželiš iz sebe izbaciti i više. Imaš potrebu da malo izađeš izvan ličnog bloga, da nađeš kvalitetan i dobar prostor na kojem bi tvoj kritički stav, mišljenje o problemima u društvu postali vidljiviji, nadaš se da bi postigli i neki efekat.
Negdje u novembru prošle godine otvorila sam nalog na Buka blogu. I tekstovi su samo krenuli, a ja sam se osjećala kao da sam pronašla prijatelja poput onog mog vjernog rokovnika. Onda se pojavio konkurs za najbolju aktivističku priču. Čitala sam mnogo prijavljenih radova, bilo je tu toliko kvalitetnih i odličnih tekstova o konkretnim primjerima, i pojedinaca i organizacija, ali i rješenja nekih od tih problema. Šta bih ja tu sada mogla pisati, mislila sam. Ali opet mi je muž pomogao jer on mi je dao slobodu da pišem otvoreno o problemu koji ima(mo) i zidovima na koje nalazimo kroz našu borbu. Zavirila sam u još neke ladice i tako su nastale dvije priče u kojima sam opisala borbu malog, običnog čovjeka kroz prizmu određenih ličnih iskustava, ali i društveno angažovanih događaja u kojima sam učestvovala. To jesu priče o čovjeku koji možda jeste mali i običan ali nema sindrom slijepe letargičnosti u odnosu na društvo u kojem živi i hrabro se bori da bolje sutra donese ne samo svojim najbližim nego i nepoznatim ljudima. Jer jedino tako pomaže i sebi. I svaki korak koji mi mali, obični (na)pravimo nije uzalud jer je svaki takav korak – korak naprijed.
Neki dan sam dobila poziv Buke da dođem na radionicu o aktivizmu i dodjelu nagrada za najbolju aktivističku priču jer sam ušla u uži izbor. Bila sam potpuno iznenađena, a pored svih tih sjajnih priča, činjenica da i ja budem u utorak u Muzičkom paviljonu u Banjaluci, već je bila pobjeda. Jer dobila sam mogućnost da čujem odlično predavanje. Da upoznam odličnu političku analitičarku Ivanu Marić i profesoricu Tatjanu Duronjić, sa čijim radom, iskreno, nisam ranije bila upoznata. Da upoznam Alimira Panjetu, novinara i aktivistu, čije stavove izuzetno cijenim, a naposljetku u njegovom društvu pojedem i veliku porciju ćevapa. Ali ono što je najljepše je to što sam bila okružena mladim ljudima koji su istinski svjetionici ove zemlje. Jer, oni nisu letargični posmatrači koji čekaju da im sve padne s neba ili od roditelja. Nisu ogrezli u nacionalizmu i agresivnosti. Kod njih ne postoji pasivnost kao kategorija, oni su hrabri aktivisti sa konkretnim pričama, oni djeluju. Njima se divim i skidam kapu. Iako mi je žao što im se nisam bolje predstavila i nisam imala priliku da više sa njima razgovaram i bolje ih upoznam, dobila sam šansu da sa Markizaa, čije blogove rado čitam, razmijenim neke važne riječi. Mnogo je to za onog malog, običnog čovjeka koji sve čini iskreno i srcem, makar mnogima često bio i ludi idealista u kostimu Kalimera. Još više jer sam i kao takva, bila jedna od pet nagrađenih.
Nagrada o najboljoj aktivističkoj priči je došla između mog teksta o Bosni i Hercegovini i naše onkološke srijede. Tekst „Ne pitaj me imal’ Bosne“ objavljen na Buka blogu odjeknuo je internetom više nego bilo šta drugo što sam ikada napisala i donio mi toliko pozitivnih (isto)mišljenja ne samo od ljudi koji me poznaju, nego i od onih nepoznatih ali po osjećaju, mislima, stavovima istovjetnim. Najljepše od svega je bilo kada sam pročitala komentar gospođe koje uopšte nije iz Bosne, ali razumije itekako o čemu pišem. Treba li više? Kažem vam, samo taj jedan korak i vi ste naprijed. I ne samo to, nakon svih onih peripetija i haosa prethodne terapije kada smo zaglavili skoro sedam sati da bi muž primio terapiju koja traje samo pola sata, juče smo konačno stigli do pomaka. Do one organizacije o kojoj pričam da je čudo i da se sve može kada se hoće, čak i kada su ljudi toliko bolesni, a kapaciteta odveć malo. Juče nismo morali prelaziti nekoliko višesatnih stepenika da se dočepamo odjela i onda bi opet bilo pitanje za koliko sati bi neko od pacijenata mogao ustati da muž obavi svoje. Stigli smo konačno do dnevne bolnice i završili sve, od dolaska na prijem do povratka kući, za dva sata. Iako za ovakve pacijente ne treba čekati ko zna koju po redu terapiju da se bolje organizuje, ipak je velika stvar znati da se može. A ništa nije nemoguće, kako i kaže naslov jedne od mojih priča prijavljenih na konkurs. Pisanje je, samo po sebi, nagrada. I izgleda da meni više nije toliko nemoguće otvorenije pisati. Možda ja to radim samo zato što ne znam crtati. A možda sam to jednostavno ja.