Bosna i Hercegovina još uvjek, više od dvije decenije nakon završetka rata, nema usvojenu strategiju tranzicijske pravde. U najkraćem, tranzicijska pravda je skup aktivnosti koje se provode u društvima u tranziciji. Te i takve aktivnosti trebaju dovesti do uspostavljanja pravde i vladavine prava, narušenih događajima koji su prethodili. Njena suština proističe iz potrebe da se poduzmu sve mjere kako bi se zaštitila legitimna prava građana, saznale i utvrdile činjenice o počinjenim zločinima, odgovorni procesuirali i kaznili, ostvarilo materijalno i simbolično zadovoljenje žrtava zbog činjenja materijalne i nematerijalne štete i kako bi se osiguralo da se događaji iz prošlosti ne ponove. Iz navedenog je jasno da je fokus tranzicijske pravde žrtva zločina, njeno zadovoljenje i rehabilitacija, ali i ostvarivanje uslova da se društvo na pravi način suoči sa svojom prošlošću i nastavi svoje postojanje.
I što bi rekli, pametnom je i išaret dosta. Jer jasno je iz same definicije da se u Bosni i Hercegovini, niko ko se ikada pitao i odlučivao o sudbini zemlje, nije ozbiljno bavio tranzicijskom pravdom na način na koji treba i mora. Na način na koji je dužan.
Nacionalisti nisu i neće se nikada baviti jer dobro žive od straha koji siju okolo držeći tako društvo u stanju kolektivnog posttraumatskog stresa, koji se po potrebi vlastodržaca dozira u većoj ili manjoj mjeri. Franc Nojman tako kaže: ”Ljubav biva zamijenjena represijom (potiskivanjem), što za posljedicu ima fobičnu reakciju – strah. Manifestni oblik ovih potiskivanja javlja se kao strah od opasnosti, što nosioci političke vlasti vrlo dobro znaju iskoristiti. Naime, oni najprije zastrašivanjem djeluju na mase, ubjeđujući ih u bespomoćnost u odnosu na prijetnje što dolaze od (često izmišljenog) neprijatelja, manipulirajući tako njihovim osjećanjima i stavljajući ih u situaciju traženja spasa u hiperidealiziranom vođi kao jednoj nadljudskoj i obogotvorenoj pojavi. ..” Nikome na Balkanu ove Nojmanove rječi nije potrebno objašnjavati.
Našu sadašnjost oni tako drže u prošlosti, a budućnosti nema jer ona bez ispunjenja ciljeva tranzicijske pravde nije moguća. Bez ispunjenja njenih ciljeva nema ni integracije društva, nema vladavine prava u ostalim sferama društva, nema pomirenja, nema suživota, nema ni života dostojnog čovjeku. Ali zato ima straha, nepovjerenja, mržnje, podozrivosti na sve i svakoga ko dolazi “sa druge strane “. Ima paralize običnog čovjeka koji takav, smrznut, nije u stanju da racionalno promišlja.
Krajnji cilj tog i takvog projekta planske opstrukcije uspostavljanja pravde i vladavine prava narušenih događajima koji su prethodili je izazivanje “efekta krda” koji se manifestuje na dan izbora. I tu se krug zatvara. Tu se projekat završava ali istovremeno i počinje nanovo.
Sa druge strane, oni kojima nacionalizam nije politički pravac djelovanja, a koji su bili ili jesu u mogućnosti da odlučuju, također se nisu bavili tranzicijskom pravdom. Prvo, jer su u pravilu koalirali sa nacionalistima, i drugo, jer je konformizam njihov politički narativ. Stvarno, suštinsko insistiranje na pitanjima tranzicijske pravde, klizav je politički teren. Stoga su izabrali ignorantski odnos, uživajući u privilegijama koje nose pozicije i nepomišljajući da iznošenjem tog pitanja uznemire koalicione partnere i preuzmu politički rizik ali i odgovornost spram prošlosti, sadašnjosti budućnosti.
Na kraju, masa nevladinih organizacija koje se bave ovim pitanjem nisu ništa drugo do udruženja koja se uklapaju u opštu sliku, naplaćujući dobro svoje projekte iza kojih, za ovu zemlju i žrtve rata ne ostaje skoro ništa.
Dakle, ono što se desilo sa zahtjevom za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije za agresiju i genocid, ustvari je samo posljedica odnosa spram najbitinijeg pitanja za opstojnost našeg društva u cijelini- pitanja tranzicijske pravde. Ono što će ostati nerečeno jer je neizrecivo, su bol i poniženost žrtava.
Zato valja ponoviti, Bosna i Hercegovina još uvjek, više od dvije decenije nakon završetka rata, nema usvojenu strategiju tranzicijske pravde.