Otprilike kako Isusu u Bibliji nedostaje nekoliko godina nezabilježenih u knjigama i nepoznatih javnosti, tako je i predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović nestala s radara medija i društvenih mreža nekoliko dana na ulasku u novu 2017. godinu. Svi smo je prizivali, dozivali, tražili, optuživali, prijavljivali, ali se ona nije ukazivala sve dok je američki senator Rubio nije objavio na svom Twitteru, na jednoj tako prijatnoj slici, toplih osmijeha i navodnih razgovora o tome kako ona, a kroz nju i Hrvatska, može doprinijeti razvoju američke vanjske politike. Nepoznato je traži li to gđa Grabar Kitarović novo radno mjesto u Trumpovoj administraciji ili samo provodi politiku koju je u HDZ-u započeo premijer Plenković, kada je Ukrajincima nudio naše ekspertize u mirnim reintegracijama, no sigurno je samo to da oko sebe baš i ne vidimo previše povjerenja u osnovne državne institucije koje nas predstavljaju kako po Ukrajinama, tako i po Amerikama i ostatku svijeta.
Predsjednica je, dakako, javnosti sve objasnila u kratkom i dobro izrežiranom intervjuu u četvrtak, u Dnevniku, s turističkim javljanjem ispred Bijele kuće, doduše s ponešto općim odgovorima koji nisu tako dobro uvježbani za kamere. Bit će da predsjednica nije imala vremena za vježbe dikcije, jer je u Americi bila zauzeta silnim sastancima s predstavnicima demokrata i republikanaca koje nije htjela imenovati. Za vrijeme njezina odsustva neki su je prijavljivali povjerenstvima za sukob interesa, dok su je drugi optuživali da se samo slika okolo bez da se previše zalaže za ono što joj je posao. To, zapravo, i nije neka optužba uzevši u obzir sve ovlasti koje ima i značaj koji inače ima za društvo te utjecaj na kreiranje različitih politika. Financirali smo njezine prethodnike koji su obavljali jednako dobar posao u slikanju i pričanju viceva pa možemo i nju. Na kraju, država smo koja je napokon izišla iz krize i čvrsto stala na noge, trošeći novac na sve strane, od vraćanja svih dodataka javnim i ostalim službama, do kupnje naftnih kompanija (koje u doba obnovljivih izvora energije i te kako imaju smisla) pa tako možemo trošiti novce i na održavanje kabineta predsjednice koja se ide slikati po Amerikama za Novu godinu. Mislim da je prava šteta što nemamo neki njezin selfie baš s dočeka 2017., ma gdje bila u tom trenutku i ma na čiji račun pila šampanjac.
Dobar broj ljudi u mojim riječima može pronaći nešto sarkazma, bar onaj broj ljudi koji, jednako kao i ja, predsjednici baš i ne vjeruje na riječ kad kaže da se susrela s „jako puno ljudi“. Predsjednica jedne države kao da na trenutke zaboravlja da ona, u ulozi predsjednice jedne države, prestaje biti osoba i postaje tijelo te države, institucija sama po sebi. Kao takva, ona ima odgovornost pred subjektima nad kojima ima nadležnosti i jednako kako subjekti odgovaraju njoj, tako i ona odgovara subjektima – barem u nekoj suludoj političkoj teoriji, koju, siguran sam, predsjednica, ako nikako drugačije, a onda kao studentica postdiplomskih studija na Fakultetu političkih znanosti, sigurno znade. Ta odgovornost koju ona ima u rukama, obvezuje je, čak iznad svih zakona neke države, da izloži jasno, transparentno, nedvosmisleno i bez okolišanja što, kada i kako radi u interesu države čije je tijelo i koju predstavlja pred drugim nacijama – a sve kako njene akcije ne bi završile upravo kao Isusove izgubljene godine. Kolindini izgubljeni dani tako ne bi mogli prijeći u mit, nego bi trebali biti čisti i jasni pred licem građana koji su je izabrali – opet, ne kao lice za selfije, nego kao instituciju.
Predsjednica je svojim intervjuom na državnoj televiziji malo koga uvjerila da se bavila državničkim poslovima za vrijeme posjeta Americi – što zbog samog govora koji je amaterski nespretno izvela, a što zbog toga što smo svi krajnje nepovjerljiva generacija koju su političari, njezine kolege, već navikli na obmane da im više ne vjerujemo ni riječi koju izgovore u mikrofone. Ipak, kad se kamere i mikrofoni sklone i usmjere na neke druge prolazne senzacije i događaje, čini se da će ovo ostati kao još jedna od zaboravljenih epizoda za anale političkih gafova ljudi koje biramo da nas predstavljaju u svijetu, a koji i više nego očito nisu dorasli tom zadatku.