Ne, definitivno ne zbog toga što nam je to tako preporučeno hutbom iz jedne sarajevske džamije, a pobliže objašnjeno u tekstu IVZ.
Ne priznajem 08. mart zato što većina onih koji ga čestitaju ne znaju ni koji je razlog zbog kojeg ovaj dan ima status Medjunarodnog praznika. Dakle, osmi mart za ponavljače:
8. marta 1857-e godine u New Yorku su u štrajk stupile radnice fabrike tekstila, zahtijevajući bolje uvjete rada za žene. Na isti dan, na istom mjestu samo 51-godinu kasnije, ponovo je došlo do štrajka žena. Radnice su najprije bile zatvorene u fabrici, iz koje nisu mogle izaći, a potom je izbio požar.
Požar u kojem su izgorile 129 žena. U sjećanje na ovaj događaj, godinu dana kasnije u New Yorku je po prvi put obilježen 8.mart, Dan žena.
1910-te u Kopenhagenu, na Drugoj internacionalnoj konferenciji žena dogovoreno je da se jedan dan u martu proglasi Danom borbe žena za njihova prava. Tako je za prvi medjunarodni Dan žena najprije proglašen 19-ti a ne 8-i mart. Naime, tada su žene Njemačke, Danske, Austrije, Švajcarske i Amerike zatražile pravo glasa. U Njemačkoj je tako, Klara Cetkin izvela milion ljudi na ulice. 1912-e su i žene u Francuskoj zatražile da dobiju pravo glasa, u koje spada i pravo da budu izabrane, a potom i žene u Holandiji, Švedskoj i godinu dana kasnije, dakle 1913-e Rusiji.
1918-te je u Njemačkoj po prvi put uvedeno pravo žena da glasaju ali i da budu izabrane. To je bio prvi veliki uspjeh pokreta žena u ovoj zemlji.
Dvije godine ranije, 8. marta u Petersburgu, žene, Ruskinje zaposlene u tekstilnoj industriji stupile su, po ugledu na Amerikanke u štrajk. Ovaj štrajk doveo je kasnije do izbijanja februarske revolucije u Rusiji. Na Drugoj međunarodnoj konferenciji žena u Moskvi, 1921-e odlučeno je da se 8. mart, u cijelom svijetu proglasi Medjunarodnim Danom žena. Na ovaj dan podsjećase na njihovu dugogodišnju borbu, u kojoj su najveći uspjesi bili uvođenje 8-časovnog radnog vremena, ujednačavanje plata za muškarce i žene, ali i zaštita majki, te uvođenje porodiljskog odmora.
Dakle prije stoljeća žene su digle svoj glas, tražeći pravo glasa….tražeći pravo da biraju i budu izabrane…pravo na 8 – časovno radno vrijeme….pravo na ujednačavanje plate sa muškarcima….pravo na zaštitu žena majka….pravo na porodiljski odmor.
Danas, u 21 vijeku žene Bosnei Hercegovine, jednako u svim entitetima, bez obzira na vjersku pripadnost imaju pravo:
– biraju i budu birane, istina….ali pravo da budu izabrane dala ime je zakonska regulativa po kojoj na izbornim listama mora biti 40% žena! Samo i jedino zbog te činjenice. Neki dan mi je u uho ušla informacija o konstituisanju vlade Zeničkodobojskog Kantona, nije izabranja ni jedna žena za ministra?! Biće im ponuđene neke pozicije zamjenica, direktorica, rukovodioca…..i to ne zato što se misli da su sposobne, nego radi onih gore pomenutih 40 %.
– danas su žene u Bosni i Hercegovini uglavnom zaposlene u uslužnoj djelatnosti. Da li ste nekada na kasi ili šalteru opštine, poreske uprave, pošte, banke ( mada ovdje ima izuzetaka ) vidjeli muškarca?! Bojim se da ne. Pitajte žene zaposlene u tržnim centrima Bosne i Hercegovine da li njihovo dnevno radno vrijeme 8 sati?! Pitajte ih koliko radnih sata broje sedmično, a za koliko su radnih sati plaćene?! Uspjele smo izgubiti ono za što se su stoljeće ranije neke druge žene u naše ime izborile.
– danas žene u Bosni i Hercegovini vrlo često dobijaju otkaz nakon porodiljskog odustva, žena majkama najčešće nije plaćeno porodiljsko odsustvo, izuzev žena koje su zaposlene u javnom sektoru, čime stvaramo očitu razliku između majki i majki, između žena i žena. Ja nikada nisam čula da je neko muškarca na interview za posao upitao koliko ima djece….
– danas ženama u Bosni i Hercegovini načelnik jedne opštine u pozdravnom govoru poruči da je lijepo što su se školovale, ali da bi bilo bolje da su se udale!? I o tome imamo par komentara po portalima, za dva dana to niko ne pominje, a ne da neko pozove tog načelnika da se javno izvine a o tome da ga opomene stranka iz koje dolazi, ili kazni tako što ga neće staviti na izbornu listu, o tome ne treba ni sanjati….
I za sve to nisu krivi muškarci! Krive su žene koje prihvataju da o njihovim sudbinama, pravima, potrebama treba da odlučuju drugi, da one ne mogu same da se izbore, da neko drugi treba da se izbori da imaju pravo na plaćeno na porodiljsko odsustvo, pravo na osmočasovno radno vrijeme, pravo da budu premijerke, ministrice, predsjednice Vlade ili države…Krive smo jer ne učimo svoju djecu šta je značaj ovog praznika. Krive smo što svele ovaj praznik na crveni karanfil i čestitku….Krive smo jer učimo djecu da prihvataju sve slijeganjem ramenima, što ne učimo djecu da dignu glas protiv svega što nas tlači u 21 vijeku.
I najbitnije, zašto ja ne priznajem 08. mart kao svoj dan…..zato što se moj tata svojski trudio da mene i moje sestre nauči da niko nema pravo da nam određuje koji je to naš dan, i kakvo pravo mi imamo, i najznačajnije – naučio nas je da je naš svaki dan, svaki od 365 dana u godini, pa jednako tako i 08. mart.
“za konkurs”