Gotovo 20 godina slušam iste riječi od brojnih sugovornika: rano je za priču o LGBT pravima u BiH, pogledaj sa kakvim se problemima suočavamo: korupcija, nacionalizam, partitokratija i sl. I čekam 20 godina da se riješe ti gorući problemi, pa onda da dođe na red i položaj LGBT populacije i homofobija u našem društvu. I čekam, život mi prođe čekajući da se riješe “pravi problemi”, ali oni se očito ne rješavaju i neće se riješiti ni u bližoj, a ni u daljoj budućnosti.
Prosto ne želim više da čekam jer ksenofobija prema LGBT zajednici iz godine u godinu je sve veća. Izlaze generacije i generacije učenika iz osnovnih i srednjih škola u našoj zemlji da se nikada, niti jednom riječju, nije spomenula ta populacija, njen loš položaj u društvu i ugroženost. Dio mladih ljudi postaju homofobi prosto iz neobrazovanja. U kući je to tabu-tema, u školi je tabu-tema, a ulica i stadion ti pomažu da formiraš stav o LGBT.
Za političke elite u našoj zemlji borba za LGBT prava je marginalna priča. Jer mnogo je važnije rješavati velike nacionalne probleme, baviti se ukidanjem i odvajanjem RS-a iz BiH, slikati se pored svakog kilometra autoputa, nego ovu zemlju pokušati na taj način učiniti pristojnom evropskom zemljom. Čak i brojni novinari nikad ne postavljaju pitanja koja bi otvorila takvu raspravu političkim liderima u našoj zemlji, pa makar i tek zagrebala ispod površine.
Kada je održan LGBT Prajd u Beogradu, bilo je vrijeme predizborne kampanje u BiH. Nikom na pamet nije padalo da se osvrne na tek održan Prajd, pa da bar pruži nominalnu podršku tim ljudima. Sve stranke do jedne su se bojale i načinjati ove teme da se ne bi zamjerile biračkom tijelu. Pitam se pa kakvo je to onda naše biračko tijelo? Pa je li moguće da ti jedna benigna izjava o podršci LGBT može odnijeti 10 000-20 000 glasova.
Naši političari ne vide da npr. Angela Merkel, koja dolazi iz konzervativne partije, bez ikakvih problema podržava LGBT Prajd u Berlinu i nema problem sa tim da se javno očituje. Ili, švedski demokršćani imaju svoj štand na Prajdu u svojoj zemlji gdje aktivno agituju LGBT aktivisti iz te stranke. O lijevim i liberalnim opcijama u razvijenim evropskim zemljama da i ne govorimo koliko štite prava LGBT osoba.
Posljednji Prajd u Zagrebu je prošao gotovo bez prisutnosti policije. Nijedan eksces godinama nije zabilježen i vidi se da građani Zagreba ljudima na Prajdu mašu i osmjehuju se ili su potpuno ravnodušni. Ja baš i ne mislim da je Zagreb preko bijela svijeta i da se takvo nešto ne može desiti ubrzo u Sarajevu ili Banja Luci.
Da li Bosna i Hercegovina mora i po tom pitanju biti crna rupa Evrope?
Svi znamo koliko je težak život ljudi koji su drugačije seksualne orijentacije u BiH. Od toga da čitav život sakrivaš ko si, šta osjećaš i koga voliš do potpunog odbijanja porodice i familije da prihvati da si različit od većine i da nisi ti kriv za to. Pa zar je toliko loše što se LGBT-ovci žele osjećati ugodno u ovoj zemlji, da žive život bez straha? Kakav je to život ako strahuješ da ćeš izgubiti posao ako nisi heteroseksualac ili svaki put drhtiš kad po mraku hodaš da te ne čeka neka homofobna budaletina sa bejzbol palicom iza ćoška.
Mi svi imamo moralnu obavezu pomoći LGBT populaciji. Nemamo pravo zaklanjati se iza “velikih i važnih” tema koje tobože imaju prioritet jer zemlja tone u potpuno beznadje.
Za pomoć LGBT nije potreban nacionalni koncenzus i nema povlačenja vitalnog nacionalnog interesa. Oni ne ugrožavaju ni Bosnu i Hercegovinu kao zemlju, ni Republiku Srpsku kao entitet. Za pomoć LGBT-u ne trebaju ni milioni MMF-a, ni hiljade iz naših sirotinjskih budžeta. Dovoljno je samo malo hrabrosti i ljudskosti.
Mržnja među narodima ovu zemlju uništava preko 20 godina i još će je toliko uništavati ako se ne promijenimo. Hajmo se početi mijenjati upravo od podrške jednoj maloj populaciji ljudi. Jasno je da niko iz LGBT populacije ne smije organizovati Prajd ni u Sarajevu, ni u Banja Luci. Stavljati vlastitu glavu u torbu i nije najpametnija stvar. Zato mi heteroseksualci možemo organizovati dva Prajda u isto vrijeme u Sarajevu i Banja Luci. Hiljade ljudi može izaći taj dan na ulice dva naša najveća grada i prošetati se i tako dati podršku LGBT. I bez ljiljana, trobojke ili šahovnice, ne trebaju nam. Prošetati se pod našom zajedničkom zastavom, zastavom duginih boja. Možda nam baš ta zastava donese sreću i neku ljepšu budućnost.