Tema koja je nekako postala svakodnevna i koja vrišti sa svih portala i televizija je “Odlazak ljudi iz Bosne i Hercegovine, a posebno mladih”. Međutim, a i nažalost, tome još niko nije pristupao analitički nego dnevno-politički i populistički. Svi pristupaju na način da se od ljudi koji odlaze pravi žrtva i da se traži demon koji je kriv za njihov odlazak.
Prvo, svijet je u globalu mobilniji nego ikada zbog razvoja infrastrukture i tehnologije. Nekada ste do Amerike putovali više mjeseci, a danas vam treba manje od 24 sata. O Evropi da i ne govorim. Brže se stigne u Bosnu i Hercegovinu iz Osla, nego što se prije dvadesetak godina stizalo od Save do mora. U prevedenom, kada živite u Minhenu bliže ste rodnom gradu i kući nego što ste bili prije 20 godina, ako ste živili 200 km od doma i u skladu s tim odlazak iz zemlje predstavlja migraciju kakvu je nekada predstavljao odlazak na rad iz npr. Bihaća u Sarajevo. Koliko god to nekome čudno zvučalo, ali je tako.
Drugo, evropski sjever i zapad imaju invaziju radne snage sa evropskog juga i istoka iz jednostavnog razloga, a to je “mogu više da plate”, a kombinovano sa prvim uzrokom to dovodi do toga da se ljudi lako odlučuju na migraciju. Plata u Bosni i Hercegovini je deset puta manja od one u Holandiji i Bosna i Hercegovina ne može ponuditi toliko novaca bilo kome. Jednostavno je nemoguće, čak i u situaciji da potpuno ukinemo i administraciju i politiku i uhljebe. Kada uz to uzmemo u obzir da ste bilo gdje u Evropi praktično na 5-6 sati od kuće onda ne postoji ta mjera koja može zaustaviti odlazak ljudi za drastično većim platama čiji nivo Bosna i Hercegovina neće moći dostići u narednih 50 godina čak i da nekim čudom ujutru postane savršena politička situacija i savršeno uređena zemlja sa vladavinom zakona.
Treće, cijeli svijet je postao društvo u kojem se forsira materijalizam kao najvažnija društvena vrijednost, ali i nužnost. U takvim okolnostima ljudi u drugi plan stavljaju sve one stvarne ljudske i društvene vrijednosti i idu isključivo za novcem i materijalnom dobiti. Dovoljno je ponuditi čak i neznatno veću platu i ljudi će da odu.
Četvrto, u uslovima pristupanja EU sve one, čak i veoma stimulativne, mjere koje bi i mogli poduzeti kao država da zaustavimo odlazak ljudi su uglavnom protivne regulaciji EU jer EU počiva na slobodnom tržištu rada i roba. U prevedenom EU je zamišljena tako da bez velikih procedura njene bogate države dobijaju jeftinu radnu snagu i vrhunske stručnjake iz siromašnih članica i okoline EU. EU nije zamišljena kao društvo jednakih šansi, nego kao društvo jednakih uslova, a u takvoj situaciji jači uvijek dobija utakmicu tj. bogate države uzimaju pamet i jeftinu radnu snagu iz siromašnih država. To je proces koji je apsolutno nemoguće zaustaviti jer se protivi jednom od osnovnih razloga egzistencije EU kao tvorevine.
Peto, ljudi se iseljavaju iz svih siromašnijih članica EU i njene okoline, a ne samo iz Bosne i Hercegovine. Trend iseljavanja je jednako veliki i jednako porazan za sve države evropskog istoka i dijelom juga. Nema samo Bosna i Hercegovina sa tim problem, nego je to problem uzrokovan ogromnim poboljšanjem saobraćajne infrastrukture, modernim tehnologijama, neokolonijalizmom i siromaštvom koje je predviđeno za cijeli bivši istočni blok.
Šesto, najbolji i možda najuspješniji primjer onoga što stvarno EU jeste je UEFA. Fudbal se danas igra u stvarnosti u 6-7 evropskih država, a ostale zemlje imaju prazne stadione, lige koje niko ne prati, klubove veoma niskih dometa, ali predstavljaju veoma veliku bazu igrača, koje školuju o svom trošku, za bogate evropske klubove i zemlje koje ih kupe kao gotove “stručnjake” koje samo malo treba “doraditi”. Prenesite model UEFA-e umjesto fudbalskih saveza na države i društva i biće vam jasno zašto i kako se ljudi sele i šta je smisao.
Sedmo, siromaštvo koje je evidentno i jedan od glavnih uzroka odlaska iz Bosne i Hercegovine nije moguće ukinuti na način što ćemo izabrati takvu vlast koja se nikada neće posvađati i nikada neće ukrasti ni marku i čak će i besplatno raditi. Siromaštvo je moguće ukinuti samo promjenom društvenog, ekonomskog i političkog sistema, a to jedna mala država kao Bosna i Hercegovina nije u stanju uraditi. Bez obzira ko je na vlasti, mi nemamo prava da štitimo domaću proizvodnju, da zaštitimo našeg radnika, da se ne zadužujemo, da sami otvaramo velika preduzeća koja će imati pomoć od države jer je to državni interes. Nama je određena sudbina evropske periferije koja je tu da proizvodi poluproizvode, da izvozi sirovine, da bude zemlja u koju se guraju proizvodi druge klase i prehrambeni proizvodi sumnjive kvalitete. I ne zavaravajmo se da je to slučaj samo u nas. Poljska, Bugarska, Rumunija, Hrvatska i mnoge druge zemlje evropske periferije imaju istu situaciju i sudbinu. Ljudi bježe iz svih tih država jer u njima nemaju perspektivu i jer je još dugo neće imati.
Osmo, od mladih ljudi smo napravili ljude koji su sebe stavili u ulogu vječne žrtve kojoj neko nešto treba da pokloni. Stvorili smo generaciju ljudi koja misli da svijet postoji zbog njih kao pojedinaca i da je svako dužan njima da ponudi sve što žele i da im se osigura budućnost kakvu žele, a da pri tome oni nemaju nikakve ni odgovornosti, ni učešća, a ni volje da se bore za sebe. Stvorili smo generacije ljudi koji čekaju sve na pladnju i nemaju nikakvu namjeru da se bore za sebe i društvo u kojem žive. Mnogo lakše im je otići tamo gdje su se neki drugi mladi ljudi već za to izborili. Mladi u Bosni i Hercegovini su ljudi koji nisu spremni na bilo koju vrstu žrtve za sebe same i nisu spremni na bilo koju vrstu borbe, jer očekuju da to neko drugi uradi za njih i da neko drugi osigura njihovu bolju budućnost dok će oni kukati po društvenim mrežama i sažalijevati svoju sudbinu. Mladi u Bosni i Hercegovini traže da im neki imaginarni ljudi, koje će pri tome cijelo vrijeme pljuvati i kritikovati, stvore takvo društvo u kojem će biti ogromne plate i pravedni konkursi, a da istovremeno oni sami u tom stvaranju ne treba da uzmu učešće, a još manje odgovornost. Mladi iz Bosne i Hercegovine odlaze jer smo učinli da se samosažalijevaju, da si dodjele ulogu žrtve, a ne borca, jer smo učinili da misle da im se bolje sutra treba servirati na pladnju i jer smo stvorili generacije mladih kod kojih ne postoje pojmovi solidarnost, poštovanje, opšti interes. Postoji samo jedno veliko individualno JA.
Deveto, stvorena je takva medijska slika i napravljena je takva medijska kampanja koja stimuliše odlazak iz ove zemlje, a ljudi koji odlaze su postavljeni isključivo u uloge žrtvi sistema. Da li se neko zapitao da li i ti ljudi koji odlaze imaju neku obavezu prema zemlji koja ih je u dobroj mjeri jeftino, a nekada čak i skoro potpuno besplatno školovala? Radi se o uzajamnom pravu i obavezama. Međutim, imamo samo priču o konzumiranju prava, ali niko ne govori o obavezama, a obaveza je i borba za bolje društvo, pa i glasanje na koje ne izlazi 50% stanovništva i ne ispunjavaju ni tu najjednostavniju i najlakšu obavezu. Koliko studenata su članovi studentskih organizacija? Garantovano manje od 20%, a onda se žale kada im stranke preuzmu organizacije. Znači razgovarajmo malo i o svojim društvenim obavezama, a onda tražimo prava.
Deseto, ovo je siromašna zemlja, opustošena ratom, poslijeratnom pljačkom, korupcijom i nepotizmom u svim sferama. Ako izuzmemo rat, takvih je još bar 20 evropskih država koje će u tom stanju biti još godinama bez mogućnosti promjene. Iz takvih zemalja ljudi odlaze jer te zemlje nemaju osnovne elemente samostalnosti i suverenosti kojima bi poboljšalje svoje stanje. Ne upravljaju ekonomijom, valutom, bankama, čak ni vladavinom prava, a vlade mogu vladati i donositi mjere samo ukoliko su u skladu sa zakonima slobodnog tržišta na kojem velike ribe gutaju male.
Ovo su uzroci koji dovode do siromaštva, depresije i beznađa cijelog društva i uzroci odlaska ljudi iz ove zemlje. Oni ne mogu biti otklonjeni na lokalnom nivou jer predstavljaju globalni problem, a sigurno problem za bar pola Evrope. Lokalizovati ovaj problem i od njega praviti veliku priču lokalnog nivoa je zatvaranje očiju pred stvarnim uzrocima njegovog nastanka, a to su upravo slobodna tržišta rada i roba, slobodne studentske razmjene u smislu regrutacije najpametnijih studenata u bogatim zemljama EU jer im tamošnji poslodavci mogu ponuditi daleko više nego domaći. Uzroci su u neoliberalizmu i neokolonijalizmu i takvim regulativama EU koje siromašnim onemogućavaju da ikada isplivaju iz tog siromaštva dok se bogati na njima još više bogate. Uzrok je i u tome da ni na koji način ne možete upravljati bankama, valutom, dugom, čak ni naukom jer nauka je rezervisana za najbogatije zemlje, a na koji način osiguravaju svoju prevlast. Loše vlade i vlasti samo ove procese čine vidljivijim, medijski zanimljivijim i neznatno bržim, ali njihovi uzroci su daleko izvan ove zemlje i pogađaju mnoge države svijeta kreirajući siromaštvo kod 4/5 svjetske populacije. Bogate zemlje mogu biti socijalnije i njihovi privrednici daju veće plate jer jednostavno imaju daleko više novca, a taj novac su zaradili na nama gurajući nam proizvode sa greškom, pokvarenu hranu, stare lijekove, pohabane automobile i slično, a uz sve to radili smo im za 10 puta manje novce nego radnici u njihovim matičnim zemljama. Kada to što zarade na nama pretvore u novac vrlo je lako graditi socijalnu državu i dati visoke plate. Te plate smo im dali mi vraćajući kredite sa astronomskim kamatama, socijalnu državu smo im izgradili mi jer su nas plaćali minimalno, subvencije smo im osigurali mi jer smo kupovali i kupujemo njihovu pokvarenu robu druge i treće klase koju nam prodaju kao original. I tako redom.
Rješenje je samo u podizanju svijesti o domaćoj privredi i proizvodima, u udruživanju siromašnih i rušenju ovakvog nakaradnog globalnog sistema. Lokalnih rješenja nema i ne može ih biti.
Nažalost iseljavanje će da se nastavi bez ikakve mogućnosti zaustavljanja. SRETAN PUT !!!