Zašto je mrziti tako lako?

"Za konkurs"

Nonči / 13. Oktobar 2020

Čini mi se da, gdje god da krenem i nađem se, mogu da čujem zlobne i opake komentare. Neki od njih uvijeni su i prikriveni tobožnjom brigom za druge i njihovo dobro. Drugi su jasni i nedvosmisleni. Treći su sirovi i prepuni psovki i nepismenih kliktaja. Svaki od njih jednako je gadan i ružan, i svaki od njih pokazuje koliko je neizmjerno velika ljudska nesreća. I lako je ograditi se od toga i osuditi te riječi koje ujedaju i poslije još dugo peku, ali šta kad one krenu dolaziti od nas samih? O tome razmišljam često, i pokušavam samoj sebi da objasnim šta je to u mržnji pa je tako privlačna i tako lako osvaja. Da li neprimjetno uđe u naše biće i zatruje ga ili je stalno tu, nekad tiša a nekad nezaustavljiva? I ono što me još čudi to je što svojim zlokobnim dugim rukama, mržnja obgrljuje i uzima pod svoje sve – i bogate i siromašne, i razumne i glupave, i crne i bijele.

Znate kako kažu da u svima nama i u svemu oko nas postoji i tama i svjetlo, i da se one neprestano smjenjuju, poput dana i noći? U jednoj takvoj smjeni, ili mračnoj noći, u kojoj sam se našla, otkrila sam svu svoju tamu. Počela sam da mrzim. Ja, koja propovijedam jednakost, bratstvo, ljubav, zamrzila sam svom snagom i s mnogo žara. Mogu se pokušati opravdati nabrajajući kako su me povrijedili, kako sam bila mlada i nesigurna, kako se nikad prije nisam bavila drugima i uvijek ih puštala da žive kako žele. Ali, kad se sjetim potpunog gubitka kontrole i provale zastrašujućih kletvi upućenih onima koje sam mrzila dušom i tijelom, želim da razumijem zašto je došlo do toga. Mislim da je nešto dublje u pitanju, mislim da je to bio dio mene koji je strašno patio.

Odrastajući, puno sam se smijala i voljela ljude, to mi je bilo prirodno. Zbog toga sam mislila da i drugi na isti takav način žive i komuniciraju sa svijetom oko sebe. No, odjednom čuh: 'Ustašice malena!', 'Toliko si crna da mislim da su te iz kasine doveli', 'Pametna si za jednu djevojku', 'Prekratka ti je ta kosa', 'Čuj lijevom rukom pišeš, to su, bome, đavolja posla', 'U boga ne vjeruješ – ima da goriš u paklu'. Ovo je samo djelić onoga moga za koje su se ljudi hvatali i odlučili da imaju pravo komentarisati. U suštini, svugdje možeš da omaneš i izazoveš prezir; reći će ti da te mrze zbog imena, boga kojem se klanjaš, načina na koji izgledaš ili se oblačiš... Navodni razlozi za nerazumnu mržnju uvijek su raznoliki, maštoviti, beskonačni. Kad si na ovom kraju, odnosno kad si ta koja osjeti prezir drugih, lomiš prste, mrštiš obrve i teško uzdahneš dok pokušavaš sebi objasniti gdje si pogriješila i kako ljudi mogu biti tako nemilosrdni. Kako je onda moguće da, nakon što osjetiš koliko mržnja oštro boli i izobličava, možeš preći na onaj drugi kraj i postati ono čega si se plašio, što te odbijalo, i bilo ti daleko i strano?

Jednog dana, ležala sam tako na krevetu, još uvijek drhtava od tog mračnog što se probudilo u meni i mokrih očiju od isplakanih suza što ih od nemoći nisam mogla zaustaviti. Svađali smo se po ko zna koji put zbog moje ljubomore koja je bjesnila i proključavala i u najbezbrižnijim situacijama. Držeći oči zatvorenima, odjednom mi je sinulo da ne mrzim te našminkane i lijepe djevojke koje naizgled predstavljaju prijetnju mojoj vezi već da mrzim sebe, svoju vezu i ono što je postala. Mrzila sam što sam se zatvorila od svijeta i samo o njemu mislila - tako samu sebe izgubivši; mrzila sam što sam postala ono što nisam mogla ni zamisliti – očajna kućanica; mrzila sam što sam ostajala čekati ko zna šta u toj vezi bez ljubavi. Neko će pitati: 'A zašto nisi ništa uradila, ni odlučila ostati ni odlučila otići, zašto se patiš?' A ja kažem: 'Zato što sam bila nesretna'. Dodala bih, još i potpuno izgubljena, uvijek žrtva. Takav čovjek, nesretan, takav može opasno da mrzi samo zato što, nesretnik, nikad ne krivi sebe. Moju krivnju preuzimale su djevojke koje bi u prolazu zakačile ili pozdravile mog bivšeg. One su bile krive za sve; da nema njih, moja veza bila bi kao iz snova a život bio bi med i mlijeko, prokletnice jedne!

Niti jednog trena nije mi palo na pamet da sam kriva ja, i što sam se dovela do tu gdje jesam i što iz mene izlaze takvi vriskovi, tako prostački izrazi i psovke. E zato je mrziti tako lako. Mržnja te utješi i uljuljka, kaže ti da su svi drugi krivi za svaki problem koji imaš, i da ih zato trebaš mrko gledati i tjerati i željeti im svakojako zlo. Tako ona prati nesretnog čovjeka, zavara ga kad ubrza mu krv pa on misli da konačno osjeti nešto života. No, vara se, ta uskomešanost krvi i pomućenje uma troše ga i iscrpljuju, i svaki put ostaje gorči jer mu je sve jasnije da je sve dalje od toga da preuzme svoj život i svoju sreću u svoje ruke. Sve je žalosniji jer vidi da postaje čudovište koje neće da živi a ne može ni da umre. Sad mi se čini da je ustvari lako zamrziti, ali da je teško mrziti. Znam to, osjetila sam tu gorčinu mržnje u sebi, u utrobi i ustima, grlu i grudima. Razdirala me, bacala sam se i plakala od nje, umarala me i ostavljala praznom, a u momentima mira znala sam osjetiti i ubojiti stid zbog svega nepovratno izgovorenog i napravljenog.

Trenuci trezvenosti ili mira bili su tako dragi i potrebni, poput lijeka. A taj stid, koji bih osjećala kad bih se prisjećala u koja me sve čudovišta mržnja bila pretvorila, zahtijevao je da trezvenost i mir ne budu samo kratki bljesak. Bio je to stid pred samom sobom; iz mene je izašlo nešto otrovno, prostačko, čudovišno. I neka je – tako sam i shvatila da nešto nije u redu sa mnom i da se u meni skupilo isuviše prešućenih riječi i osjećaja koji kao da su istrunuli u meni. Jednom kad sam preuzela odgovornost za ono što će mi se desiti, a i smogla hrabrosti da ne bježim od onog što me čeka, bilo je teško. Ali sreću, doduše, ionako treba zaslužiti i stalno za nju raditi; to svi znaju. A da bi počela da nas obasjava, zar nije pametno početi voljeti sebe i živjeti svoj život? 


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.