Od početka cirkusa zvanog „ Konkurs za izbor idejnog rješenja grba grada Banja Luka“, najčešće pitanje koje čujem je: „ Zašto dizati buku oko nebitnih stvari kao što je grb Banja Luke, dok ljudi nemaju šta da jedu?“ Pitanje je na mjestu. Ipak, poučena iskustvom, ne mogu, a da se ne zamislim oko činjenice da ti isti koji spominju glad nikada nisu digli buku ni oko čega, osim da kritikuju tuđu borbu.
Mediji su nauka za sebe. Šarlatanski, kao što se uostalom prihvatamo svega, pristupamo i ovom polju, pa se ni za trenutak ne zapitamo da mediji kreiraju svoj prostor na osnovu nekih podsticaja. Grb je bio jedan od njih, a o njemu ima i te kako mnogo toga da se kaže. Naime, kako god da se činilo sa strane, grb i nije samo grb.
On je školski primjer kako uništiti i ovo malo mladosti, volje i kreativnosti i kako dotući i ovo malo impulsa iskustva i znanja što nam je ostalo. O fenomenu kulture kao konačnom produktu sistematskog uništavanja, neznanjem ili smišljeno, je bolje da i ne počinjem.
Gradonačelnik imenuje komisiju kojoj prvi put ne vjeruje i vraća im ponuđeno rješenje sa obrazloženjem da ne sadrži dovoljno simbola Grada. Iako komisiji ne vjeruje, u istom sastavu joj daje drugu šansu. To što joj ne vjeruje ni drugi put, sasvim dovoljno govori o samoj komisiji, a i o onom ko ju je izabrao, pa se sad rješenje opet preispituje. Odbornici ne znaju ko ga tačno preispituje, to je nova enigma koja mora da se razriješi. Tek pod pritiscima javnosti pristigla rješenja se izlažu javno, što je praksa pri svakoj iole civilizovanoj proceduri. Pored niza nepravilnosti, tu su i ljudi. A šta ćemo s njima? Šta ćemo sa autorima, onim iskrenim i vrijedim, onim koji za struku žive, koji svoj čitav radni vijek posvećuju Gradu? Šta ćemo sa onima koji su mladi i zgaženi na početku, bez volje i snage da nastave dalje, a posebno ne u ovoj sredini? Da li je to naš konačni cilj?
Od početka mandata sam servis građana. Do sada sam upoznala dva autora koja su mi se obratila. Sigurna sam da je šteta pričinjena i ostalima, ali za mene je i jedan čovjek previše. Previše, jer je sve moglo da se odradi ljudski i korektno. Kada se posao započinje bez smisla i temelja, sasvim je izvjesno da će se urušiti. Između ostalog, neka od osnovnih pravila nalažu jasne zahtjeve, stručnu komisiju, javnu raspravu i poštovanje rokova. Na taj način bi sve dileme oko sukobljavanja mišljenja u vezi sa heraldičkim rješenjima, stručnim komponentama i ličnom utisku bile razrješene na način da komsija zna šta korektno rješenje treba da predstavlja. Da li je to bio prevelik zalogaj? Očigledno jeste. Grb nije samo grb, jer je stvorio novi razdor, jer je ponovo zgazio povjerenje i dokazao da ništa ne može da se sprovede po osnovnim principima koji sprečavaju sumnje, nelogičnosti i greške. Kolateralna šteta u obliku umjetnika koji je čistog srca i bez krajnje namjere uložio trud i talenat je ovde izgleda nebitna, a nebitna je i činjenica da svojim postupcima sve one koji vrijede u ovom gradu šaljemo negdje daleko, da bismo ostali u svom miru i tišini, najradije bez onih koji se bune oko nebitnih stvari i bez ikoga da ukazuje na beznađe u koje smo se našli. Na kraju, grb je zaista nebitna stvar, zar ne?