Odrastala sam uz filmove snimljene na temu Vijetnamskog, a manje Korejskog rata.U svim tim filmovima do kraja devedesetih junaci nisu bili junaci već superheroji koji su mlavili Vijetnamce k’o muhe.Ma šta muhe!? Crve. Jer i oko muhe se moraš potruditi, a oko onih jadnih „malih,žutih“ ništa.Dovoljno je da ih stasiti Amerikanac, uvijek je to marinac, spazi i trash, bumm, grrr, oaaoou, pljass, ma dobro ne baš pljas.Pljas je epilog verbalnog sukoba, a ovdje bez mnogo naracije mrski neprijatelj umire i to žurno.
Tek krajem devedesetih, dakle tri decenije nakon rata, i Američki vojnici su se znali izgubiti u vijetnamskim prašumama, ubiti dijete, silovati.Postajali su kvarni.Do tada su bili besprijekorni.Ipak takvi kvarnići uvijek su bili kažnjavani.Sistem bi se za to pobrinuo. A to što su na filmskom platnu mijenjali karakter je čisto zato što su išli ukorak sa općedruštvenim mišljenjem.Američki marinci su od Vijetnama naovamo imali nekoliko historijskih invazija. U tim invazijama pokazali su da i nisu tako čestiti kao do sad.I naravno kod gledalaca takvi filmovi nisu više pili vodu odnosno nisu prolazili.Dakle od Vijetnama do, evo koliko sutra Sirije,desili su se Kuvajt, Bosna, Srbija ili Jugoslavija, pa Avganistan, Irak, Libija, Egipat…a one po nama nepoznatim područjima južne polulopte kao npr.Haiti ,Somalija,Kongo…niko i ne broji.Samo američko ministarstvo odbrane.Jer na osnovu tih intervencija uzimaju novac iz državnog proračuna.Naročito je poznata sklonost Bušovih da namlate sve koji ne slušaju i koji se ne znaju fino igrati. Stari Buš je uletio u Kuvajt.I to prije nego je isporučena, a unaprijed naplaćena silna tenkovska armada iz Jugoslavije.Tim novcem je Jugoslavija dugo ratovala.Ali, kako došlo tako i prošlo.Tenkove su da ne bi propali i hrđu skupljali na Kupresu gdje su bili „parkirani“ usmjerili na dvije Krajine.U žuto tj. boju pijeska obojeni tenkovi ipak su poslužili namjeni: uništavanju neprijateljske žive sile (čitaj: žena, djece i staraca i pokojeg vojnika).
Nakon Jugoslavije i Subsaharske Afrike nešto se počeo kofrčiti Irak i njegov lider Sadam Husein. U međuvremenu je sumnjivim izbornim rezultatima na čelo SAD došao Buš mlađi, neiživljeni vojnik. Tako se dogodiše Afganistan i Irak. Nakon njegovog odlaska,koji je s oduševljenjem dočekao slobodoumni svijet, opet se nađoše neki koji su u vlastitim državama pravili nered i koje je trebalo propustiti kroz šake.Tako Prvi Crni Predsjednik dočekan salvom oduševljenja širom svijeta izrodi se u njegovo najveće razočarenje, mlako, blijedo (iako je crn) i američkim osvajačkim ciljevima podložno stvorenje.Desilo se ono što onih nekoliko masona i hoće: pogledajte svijete da je u našim rukama svaki predsjednik samo plastelin, poručili su. Tako Crni Predsjednik odluči da uvede „red“ u Tunis,Libiju, Egipat…Prestolonasljednički predsjednici skončaše u najvećem poniženju i sramoti,.Ne kažem da su zaslužili bolje. A narod dobi pravo glasa i ništa više.Sve ono od čega se živi pokupili su Ameri. I da bude još gore iskoristili su zajedno sa cionistima i njih i njihovu državu da čiste i namjeravaju da očiste Palestinu od Palestinaca.Jer, presijecali su krvotok Palestine gdje god su stigli. Koridori za hranu i lijekove, vodu…sve presijeku pa slamčicom za infuzijo spoje. Sad je na redu Sirija. Hoće li je napasti?Vjerujem da hoće.
Ono što ja kao građanin, kao osoba koja smatra da ništa osim gole borbe za opstanak nije vrijedno ljudskog života, mogu reći jest da osjećam gađenje prema ovim dinastijama republikama gdje sin-predsjednik ne odstupa sa vlasti bez obzira na žrtve i ishod.Nažalost. Pružaju ovim silnicima opravdanje koje ih ne može opravdati za počinjeno nasilje i haos.Ali, Amerika je ta koja može i smije ući u bilo čiju avliju i srediti stanje bez razloga i opravdanja. Ipak moram naglasiti da dok ona sređuje stanje po bijelom svijetu i u tuđim avlijama raspada se kao ljudsko društvo.Samo milioniti dio dešavanja koja ponekad izgledaju kao iz horora dopiru do nas. Ubistva,pojedinačna i masovna kao ona po školama, silovanja, pljačke, zlostavljanja djece, a da o drogama i drugim zlima ne govorim, više se procentualno dešavaju u Americi nego i u jednoj od ovih tiranskih država koje je Amerika sredila do sada.
Šta je poruka iz ovih njenih mirovnih invazija?
1. Da svaki predsjednik SAD bio Crn ili Bijel mora barem jednom ratovati. Od Ruzvelta kojeg su u rat uvukli Japan i Njemačka pa recimo da se ne broji , samo Džimi Karter nije imao tu sklonost.SAD nisu ratovale niti intervenisale jedino od 1977-1981 godine u njegovom mandatu.Da, zato i jest imao samo jedan mandat. Čak i licemjerni mirotvorci tipa Klinton kojeg narodi u Bosni podijeljeno poštuju imali su nekoliko avanturističkih odlazaka po Africi koje je tamošnje stanovništvo skupo platilo.Životima. Plaća još i sada zbog nestabilnosti koju su donijeli i za sobom ostavili Ameri.
2. Da samo Amerikanci smiju kontrolisati i tržišta energentima i tržišta drogama.Nakon Vijetnama cijelom svijetu koji je imao barem malo informacija postalo je jasno da je s Amerima iz tih prašuma stizala i ogromna količina droga. Neka je ostajala uz put po američkim bazama, ali ogromna količina je odlazila po bijelom svijetu.Možemo samo zamisliti gdje je završio sav ili dio novca.Još uvijek se iscrpljuju zalihe i droge i gasa u Afganistanu, mada mislim da je droga interesantnija jer se manje oko nje treba truditi, a skuplja je. Irak i Libija su imali ogromna prirodna bogatstva, A Egipat je interesantan više američkom savezniku Izraelu, te je vjerojatno da su Ameri potpomogli haos u Egiptu kao neku protuuslugu cionizmu.
Zašto Amerikanci uvijek žele rat? Zato što su ratovi prilika i za pljačke i za pražnjenje negativne energije pojedinaca pa čak i cijele nacije.Jer, masovni protesti protiv američkih ratova od Vijetnama nisu se mogli nazvati masovnim.Tu i tamo pokoja grupica i to s dozvolom Vlade ispred Bijele kuće uzvikuje mirovne slogane, ali šire građanske akcije nema.Čak se i zakoni o kontroli oružja, bez obzira na broj žrtava i strahotu samih događaja koji su obilježili posljednje dvije decenije ,teško probijaju na svjetlo dana.
Amerika voli oružje!Amerika želi da upotrijebi oružje.Amerika će i upotrijebiti oružje.
Danas ovdje, sutra u Siriji, a prekosutra možda i u vašoj avliji.