Dal je neko od vas, a znam da jeste, gledao onu seriju Dosije X gdje tandem agenata, Molder i Skali, pokušava da riješi nerješivo i upadaju u misterijska cilindrična zvona nekih desetih dimenzija, zabačenih uličica u kojima često jedan prepoznatljiv glas Pušača – čovjeka koji u polutami izgovara svaki put „veoma važne“ riječi i one gotovo identično glase „Ne vjeruj nikom“, pa se gubi u tami velegradskih kvartova da ga ne nađu CIA agenti. E takva atmosvera je moguća samo u Holivudskim limunadama kakva je ova iz 90-tih godina.
Pitate se šta je zajedničko sa vanzemaljcima i drekavcima, a šta sa ratom i propalim preduzećima. Naizgled ove četiri teme nemaju nikakve veze jedna sa drugom. Prve dvije su mitološki miks naučne fantastike, a druge dvije su doduše povezane i realne, jer sa početkom svakog rata propada privreda zemlje koja je u nekom sukobu. Ali kakvu paralelu izvući recimo između vanzemaljaca i početka nekog rata. Neko bi rekao, pa ratovaćemo u budućnosti sa nekim svijetom van naše planete. E nećemo, nego ćemo saslušati sebe iznutra, prisjetiti se nekih događaja, nebuloza, koje su se dogodile baš na dane sudbonosnih odluka po narod i državu.
Bilo je to pred sam rat, bio sam dovoljno klinac da ne upamtim kada se tačno odigrao taj događaj, ja bih ga nazvao Roswell No2. Bilo je to kada su po Hrvatskoj barikade počele i kada je nastajala krvava zvirka pjesama jednog psihijatra još dovoljno anonimnog u javnosti. Zemlja se raspada, mi razmišljamo o nebesima i upravo tada, nebeskom narodu se u Drvaru obistinjuje Gospod, ali ne u vidu golubice, već u vidu Klingonaca iz Zvjezdanih Staza. Te neki krugovi u travi, te neki nestanak struje koji se povezuje sa NLO faktorom, te očevici koji su govorili o „plavoj blještavoj svjetlosti“ i smućaj pa proli iluzijom o hipnotisanosti u tom trenutku. Sve to jako dobro, da skrene temu sa ratnih zbivanja, TV Yutel ekskluzivno prenosi sa lica mjesta. Narod je ushićen, djeca su srećnija za jednu svjetlosnu godinu, obilaze sa nastavnicima mjesto „bliskog susreta treće vrste“ i krugovi u travi kao oni američki krugovi u žitu svjedoče, doduše traljavo i ni malo impozantno, o Roswell No2 koji nam se ukazao baš sad, kada je pravi đavo odnio šalu sa nama i našom zemljom Jugoslavijom. Mislim da Švabe nisu izvršile desant na Tita, već da su to bili vanzemaljci u svojim tanjirastim letjelicama. Svašta nam tada pada na pamet, samo pameti nema u tom momentu da se pojavi na horizontu zapadnog Balkana.
To je bilo vrijeme bogova, vrijeme padanja u trans od iluzorne stvarnosti koja se nadvijala u duginim bojama. Svaka ptica koja padne na trotoar mrtva, jer joj je istekao rok trajanja, tumačilo se kao božiji znak ili radijacija vanzemaljskog porjekla. Narod je bio u nedoumici, dal vjerovati u Boga ili Klingonce. Narod se opredjelio za treću varijantu, da ne uvredi ni bogove ni vanzemaljce, pa je skovao bezumotvorinu da smo „nebeski narod“ mi sami, jer nekako se moralo do tih visina doći, zemlja nam je postala tijesna, a ego rastao.
Naravno jer je tada trebalo rušiti „iluzije“ o onome u koga su se kleli i sa čijeg puta su obećavali, u transu, da ne skreću. To prilagođavanje novom vremenu je izgledalo kao psihodelična injekcija, a na Drvar je djelovala sasvim romantično. Opijeni „herojstvom“ shvatili smo da smo nadmašili sopstveni ideal. Naš ideal je iznenada postao Klingonski bog i sve što me vezuje za to vrijeme je liturgija za pomračenje djetinjstva osobi koja mora kasnije da odraste, al kako i sa čim, to nikog nije zanimalo.
Sve kasnije što se dešavalo znamo kako se kotrljalo i čime je rezultiralo, ali interesantno je da se talas izmišljotina nije zaustavio i da te iste fantomizacije okolnosti su nastavile do dana danas. Kome je u cilju da se skretanjem sa stvarnosti prinose iskrivljene fatamorgane na pladanj čovjekovog interesovanja i kako da te stvari uvijek prolaze, e to je pitanje čiji odgovor leži u genomu današnjeg „obrazovanja“ čovjeka. Dakle, kakva je svijest naroda tako mu ga i serviraš. Narod je od rata primio dovoljnu dozu apatije da se može sa njim manipulisati i da se kolektivnom hipnotičkom seansom, kao sa seansom Roswell No2, radi i dalje, a skrećući pritom temu sa gorućih problema. To radi uigran tim lažnih proroka današnjice koji su u službi vlasti i koji kroz NVO sektor djeluju isto kao i u organima zvanične zemlje. To su sitni puleni nekog većeg boga, Klingonca, drekavca, Amerikanca, Rusa ili bubašvabe. Kad pomenuh drekavca, to bih sad povezao sa Roswell fenomenom.
Drvar je prošle i pretprošle godine ustvari bio tema gašenja fabrika, nezaposlenosti i korupcionaških afera koje traju i sada i trajaće dok je nas i „drekavaca“. Ali ne, novi model da se skrene tema sa stvarnosti, servirana je priča glupom narodu u vidu fantomskog „drekavca“ koji se čuo negdje u gudurama Drvar Sela. Očevici su opet isti, budale, opsesionari, idioti, polupismeni, potkupljeni, a TV ekipe iz regiona su obilazile mjesto „bliskog susreta prve vrste“. Ovaj put se čulo, niko nije vidio, niko nije stradao, niko nije omađijan plavim svijetlima i niko na kraju nije ništa ni čuo, al je čuo da je onaj drugi čuo, kako je njegov komšija čuo. To je dovoljno da se o tome priča godinu dana, da budaletine vjeruju u te priče i da lokalne Krajiške grupe spjevavaju ojkače o drekavcu. Narodu je i ovaj put nedostajalo hljeba, ali kome treba hljeba kada ima igara. Rimljani su bar to dvoje spajali pod jedno, a ovi gladijatori čiste svijesti i zdrave pameti odrubljuju hljeb i daju narodu da lovi drekavce da bi se prehranio.
Ko je uopšte donio mit o drekavcu u ove krajeve kad je drekavac isključivo vezan za istočnu Srbiju, Homolje, Radan planinu, a u Krajiškoj etno-kulturi iz paganskog doba ne postoji nikakav sličan oblik mitologizacije bića kakav je drekavac. To jasno ukazuje na iskonstruisanu priču od strane onih kojima nije stalo da se ljudi bave sobom i svojim problemima, već da se zaglupe što više sve u svrhu da manjina i dalje teroriše većinu. Nema tu pametnijeg objašnjenja od Andrića koji je to rekao u jednom dahu i nije zgoreg da još jednom uključimo džinovski andrićev megafon:
„Dođu, tako, vremena, kad pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!“
…a onda po logici stvari ovaj nobelovac mora progovoriti još jednom maksimom istine koja samo njemu stoji, a koju mada znamo, ne možemo da je tako lako sklopimo kao što je on to činio. O priči drekavačkoj, vanzemaljskoj, može se mnogo toga još reći, ali vrijeme je da On kaže jednu manje poznatu istinu sa svojim megafonom:
„Zarazna je i razorna moć laži“
…i upravo to je sve što bi Ivo imao da kaže, jer sve je ionako deja vu i to neviđeno u ovako malom gradu prijeti da postane svakodnevnica. Ko zna šta je sledeće, kakva laž iz kuhinje onih koji se spremaju da zataškaju surovu stvarnost sa đuvečom mitomanske apstrakcije.
U Drvaru – koložega 2014 godine