“Ti mene povrjeđuješ. Vrijeđaš me svojom brigom za mene.”
Danima su mi odzvanjale te njene izjave nakon sasvim običnog razgovora.
Motao sam po glavi sve moguće osjećaje i smisao tog nerazumljivog besmisla ovakvih izjava. Čak ni danas baš nisam u potpunosti shvatio zašto je to izustila.
Bila je savršeno nestvarna žena sa svim svojim nesavršenostima. Koja kada se nasmije porobi čitav svijet. Poseban osmijeh je to bio. Znate nešto poput vulkana koji se godinama skuplja a eruptira u smiraju zalaska sunca. Nikada nisi mogao primijetiti tugu na tom malenom okruglom licu. Morao si duboko zagledati se u mrve od zjenica da bi dohvatio sve to što je skrivala.
A ja sam samo hvatao njene misli. Onako između riječi koje je kao po taktu izgovarala.
Voljela je plesati i to je skoro svaki tren činila. Plesala je kroz riječi. Melanhoničnim ritmom uvodila vas je u svoje dvore sjećanjima na djetinjstvo, na neka prošla iskustva koja su ostavila traga, na neke stare ljubavi u kojim je bezrezervno davala sebe kao da joj je posljednji dan života. Vjerujem da su je mnogi voljeli, jer jednostavno voljiva je bila. Tako spontana, topla, duboka, jednostavna. U istom trenu gracija, dama, nebeska kraljica, baraba, buntovnik, tragač, istraživač, umjetnik i akt koji sam sebi pozira. Mješala je boje života u svim tonovima, pravila neke nove palete nijansirajući dušom.
Znala je što vidi u ogledalu. A znao sam i ja. Samo nisam želio vidjeti. Vidio sam ono što je željela, mada ni ona nije bila sigurna da li je to odsjaj sunca ili stvarna ona.
A znate koja je bila moja briga. Pitao sam se kako ustaje, da li spušta prvo lijevu ili desnu nogu, osjeća li bol sa tim prvim zrakama sunca, da li se smije ili se hrva sa surovosti života, pjeva li dok se sprema, da li je pustila da joj vjetar mrsi kosu ili je kao diva podigla u punđu koju sam baš volio. A stajala joj je da je plijenila zrak koji se disao. Osjećao sam je i više nego što sam smio pokazati. Glumeći pažljivog slušaoca a sve u meni je sklapalo san od stvarnosti u koji sam je želio spustiti.
Da živi svoje snove u javi.
Ali nije to briga dragi moji, želja je to. Želja da oboji se dan. Ne jedan već svi oni u kojima će koračati. Želja da život postane čarolija i ona kao glavni lik čarolije. Želja da bude ono što jeste i da cijeli svemir to vidi. Želja da joj se dive, da se sva lica u prolazu čude čudu za koje nisu ni znali da postoji u tom malenom tijelu a gledali su ga onako površno kao što mnogi prolaznici kroz život i čine.
Želio sam je sretnu, ispunjenu, stvarnu.
Želio sam joj reći da sam i ja stvaran i beskrajno sretan, gotovo ponosan što ju je neko sasvim slučajno stavio na put kojim sam koračao. Želio sam joj reći da sam zahvalan ovoj nebeskoj sili koja mi je njom otvorila vrata srca, da ponovo osjetim, da me ljubav dodirne, da satkane snove želja u javu pretvorim.
Želio sam i sve na kraju samo želje ostadoše.
Možda se navikla na neke druge ljubavi, na neke standardne osjećaje pa joj ova moja prosta od običnog čovjeka nije uspjela zasjati.
Možda je neko nekada nije voli kako je trebao pa se umorila od sopstvenih nadanja. Možda je prestala vjerovati da jednorozi postoje i samo živjela zaboravljajući na snove. A možda je i osjetila koliko je ima u meni i samo se uplašila. Možda više nije mogla prihvatiti da ponovo osjeti bol. Možda je izabrala sopstveni bijeg navlačeći šarene maske koje je imala za sve prilike jer samo tako se osjećala sigurna, nedodirljiva, prkosna i jaka sa poznatim ugazanim stopama na putu kroz svoja polja sa dobro poznatim bojama.
Možda…i sve je možda.
Čekat ću te na mjestima iz snova,
Na posebnim predjelima,
Gdje se stapa nebo i ti,
Čekat ću te.
Mada znam da nikada nećeš doći,
Al ja ću čekati te.
Predat ću te moru kada sunce grane,
Kada oblaci nestanu,
Kada vjetar utihne,
Predat ću te.
Da mi te čuva da mirišeš
Da svoje naborano lice izbrišeš,
Predat ću te u svitanje da prestižeš sunce.
Moje sunce si.