Kako se dogodilo da je “delegirano” pitanje uknjižbe SPO B-9 na Stupinama, početkom 2010.godine? Samo “tice” znaju; ali desilo se eto, da je i “Školski”, pošto je tek došao na “dvor”, onako poletno, po “instinktu” pravničkog duha, smatrao da ovo pitanje zavređuje pažnju.
Neki su od članova Kolegija, kakav se toga dana održavao u jednom od “salona” na dvoru, koji je zapravo “rekonstruisana” zgrada bivše vojne komande, sa nelagodom promatrali ponuđeni dnevni red u kojem je bila upisana “tačka 9” i tek bi krajičkom oka ili nekom grimasom, koja bi trebala da bude osmijeh, promatrali osobu, “predstavnika” Direkcije za izgradnju, koji je donosio među njih tada nešto što su oni već zaboravili i što već dugo nije njihova stvarnost.
Stanari, kupci stanova i poslovnih prostora iz ovog objekta, čekali su od 2002.godine, dakle od uselenja, da se izvrši uknjižba objekta, kako bi konačno imali ”tapiju” kojom se potvrđuje nespornost i knjižno vlasništvo predmeta kupovine od prije osam godina.
Administracija Direkcije za izgradnju bila je na završetku uknjižbe svih objekata koji su izgrađeni nakon rata, ali eto ovaj posljednji je zastao, pa “ni makac”. Te 2010.godine, stanari zgrade su pojačali svoje dolaske u Direkciju, sada već u organizovanim grupama, sa predstavnicima iz svakog ulaza. Ozbiljno i uporno su zahtjevali da se konačno kaže šta je razlog zbog kojeg se zastalo sa uknjižbom.
Napokon pružena je mogućnost “rasprave i donošenja zaključaka” o uknjižbi “devetke”. “Predstavnik” Direkcije se ponadao da će se ova “mučna” stvar konačno rasvijetliti, da se neće dalje dešavati da dolaze kupci “devetke” tako često i u tako velikom broju. Riječ je o ozbiljnim ljudima, građanima različitih profesija. Kome su oni to “krivi” da se sa njima ne razgovara otvoreno. Činilo se, došlo je vrijeme da se baš sad na ovoj sjednici Kolegija kaže istina o “devetki”; tako se hrabrio “predstavnik” dok je prelazio ulicu od zgrade “Jupiter” prema “dvoru bijelom”.
A tamo u “salonu”, svi su već za stolom, dotjerani, raskomoćeni, osmjehivali su se sanjivom odsutnošću, čekajući da na dnevni red dođe “njihova” tačka; drugo ih nije zanimalo.Vrelina se u zraku pojačavala, kako su se nizale tačke dnevnog reda od prve do devete, a bila je tek treća ili četvrta, otprilike… Ne valja, sluti se, ali neka, daj da se čuje i vidi istina…
I doista, kada se najavila “9.tačka: uknjižba B-9 Stupine”, “njegovo visočanstvo” se ukrutilo u fotelji, isteglo je svoje vratne žile i samo su se oči počele pomjerati na tom nepomičnom licu, koje su napregnuto tražile po lijevoj i desnoj strani sjajnog salonskog stola krivca, koji se drznuo da delegira pitanje koje je visočanstvo zabranilo, a što su već svi podanici dobro znali.
Te kako su samo “tice” znale, to se niko nije javio, a nije mogao ni da se javi, s obzirom da je samim pitanjem već bila upućena prijetnja i već je kazano da je svako “raspravljanje i zaključivanje” već unaprijed završeno.
Potom je ono skočilo sa fotelje, i poput razjarene pantere u dva skoka bilo ispred “predstavnika” Direkcije, koji je sjedio negdje na sredini “salonskog stola” okružen saradnicima visočanstva; sa desne strane sjedio je “Školski”, tada “anesteziolog” a sa lijeve strane “Glavna sestra visočanstva”. I počelo je ono da viče i da grči vilicu, da diže ruke iznad ramena i da ih spušta na bokove, onako “borbeno” da je košulja na njemu već bila mokra, a i zgrčeno lice koje je pocrvenilo bilo je mokro od znoja i od provale bijesa, gnjeva, mržnje i čega još već …
Naglo je završen ovaj “Šturm”, jednako kako je iznenada i započeo, te kada je “predstavnik” ipak zauzeo govornički stav, na njegovu desnu ruku spustila se ruka “anesteziologa”, koja je tako djelovala da je “predstavnik” zaspao poput “majmuna koji je upravo vidio zmiju”.
A htio je “predstavnik” da kaže “visočanstvu”, prije nego se onesvijestio, kako nema više one Direkcije koja je bila do 2003.godine , te da on zapravo predstavlja “jato roda” iz zgrade “Jupiter”. Htio je ipak reći tada kako nije valjana “privatizacija” Direkcije, kako se propustilo da Općinsko vijeće raspravi pitanje imovine bivših fondova (Fonda za sanaciju posljedica slijeganja i Fonda za uređenje i korištenje građevinskog zemljišta), te da je upitno, da se na temelju Naredbe Načelnika iz 1999.godine, vrši promjena ranijih upisa u katastru nekretnina.
Ali nije se dalo reći, namjerno se htjelo udariti upravo na ovom mjestu, na mjestu “uknjižbe B-9 Stupine”; opet se potvrdilo da se iz nekih razloga zaustavilo, zabranilo …!?
Kada se zaspali “predstavnik” probudio, u polusnu se obreo u Direkciji, gdje je pričao “rodama” da je ugledao “zmiju” koja je upravo poručila da su sve rode u zgradi “Jupiter” već mrtve.
Da, mrtve su sve rode, zato što se pored ostalog, desilo i to ”da su neki u Direkciji pustili brade…” graktale su rode. “Ali te brade su tek cent duge, kakve su samo brade narasle pored živa Golluma”, netko je vikao glasno.
Grupa uposlenika Direkcije koja je kupila prostore u SPO B-9, zaključila je ugovore o kupovini sa “svojom kućom”. Učinjeno je to sa dopuštenjem koje im je dalo pravo prvenstva na kupovinu dodatno projektovanih “hobi prostora” na krovištu objekta “B-9” kao i prostora koji su preprojektovani od prvobitno namjenjenih podrumskih prostorija. Kako su u pitanju prostori na krovištu, a njihova površina je ispod standardne površine za garsonjere, te kako su podrumski prostori ispod linije terena, dakle u zemlji, njihova procjenjena vrijednost nije bila neprimjerena, kako se u Direkciji smatralo. S obzirom da je ova vrijednost bila znatno niža od vrijednosti “extra luksuznih” prostora , na centralnim lokacijama u gradu, to nije mogla biti validna usporedba vrijednosti ovih prostora.
Ta “kratka brada” koja se zove “prvenstveno pravo kupovine” bila je kost koju je “vješta ruka” bacila svjetini mahalskoj, da je ona glože sve ove godine, od kada je “devetka” useljena. Ta stigma a potom i hajka, koja je trebala da baci kolektivnu ljagu na ljude koji rade u Direkciji, prihvaćena je na “dvoru bijelom” zdušno, te se nije mogao naći nitko ko bi se makar i usudio da drugačije razmišlja. Kako je ponestalo hrabrosti i razboritosti, prvenstveno kod podanika njegovog visočanstva, tako su njihova lica odavala stalnu sanjivost i lukavost, kojom su oni prikrivali kako eto ipak znaju da svi oni koji rade u Direkciji imaju “mahanu”, koja treba da se krije, upravo onako kako to “majmunska roditeljska ljubav” krije kleptomaniju pod svojim krovom.
Teško da bi se “predstavnik” prisjetio svih detalja ove priče, da se nije desilo, pa mu je pod ruku došla Presuda Suda, koja je donešena u junu 2013.godine. Da, raspravilo se o ovom pitanju i u sudskom postupku, kojim je “otsvirana autofarsa”, kako bi se dobilo na vremenu, kako bi lokalna vlast mogla, sa manje buke, završiti izgradnju objekata pored “prozora” stanara “devetke” na Stupinama.
Tako se ipak rasvijetlilo; trebalo je ubiti one rode, koje su imale gnijezdo na lijevom krilu III etaže zgrade “Jupiter”. Njihovo se gnijezdo zvalo Projektni biro Direkcije za izgradnju. Ove “rode” su imale kompetentno znanje i iskustvo da obavljaju poslove projektovanja i nadzora. To što je razjarilo visočanstvo bila je spoznaja da se ipak može dogoditi da se netko sjeti i kaže na Općinskom vijeću da postoji Projektni biro Direkcije, te da je začudno, da se ne angažuje ova kuća na projektima sa kojima je “visočanstvo” otpočelo od 2002.godine!?
Da, moglo bi to biti ono što je izbezumilo visočanstvo do te mjere da je tada, na tom kolegiju potpuno nestalo staloženosti, ozbiljnosti i konačno uvjerljivosti, kako se ipak ono doimalo. Takva razjarenost mogla se do tada u nekim prilikama vidjeti naročito upečatljivo na njegovom “Atili, biču božijem”. Tada bi Atila, dok bi dolazio na Skupštinu Direkcije, u pratnji podanika visočanstva, govoreći povišenim tonom, kao da je u punom autobusu kome je upravo otpao auspuh. On bi sa mjesta šofera dozivao konduktera koji je na kraju autobusa zv.”Cirkus Miško”, a putnici nisu ništa mogli da čuju. Samo su vidjeli kako ovaj “požrtvovani” vozač vozi, vozi… te je bilo i onih putnika koji su pitali: ”A, ko to tamo peva?”
I tada bi se ipak razaznalo kako ovaj snažni, mišićavi vozač autobusa upravo traži od konduktera i viče: ”Izbaci na ulicu, sve inženjere i arhitekte, na prvoj stanici…odmah svi na zid plača Mellain-a, pa tu je blizu, preko ceste, šta će vam bolje, uđite zar niste vi šišmiši za ovu pećinu koja je pred vama!? ”Ko treba da misli na ove šišmiše, oni su i tamo u B-9 Stupine uletili na tavane i podrume, znam ja” vikao je oznojeni šofer i pri tome samo što nije ispustio volan iz ruku.
I zaista, jedno je sigurno, ”Bič božiji zna sve o Direkciji”, s obzirom da mu je visočanstvo zadalo osnovnu zadaću: da otjera u pećinu upravo one “rode” iz Projektnog biroa Direkcije, koje su kompetentne” da izbroje sve kašike i viljuške na dvoru njegovog visočanstva”.
Nije se desilo Atili, da u prilici kada ganja “šišmiše” da se zaustavi, da razmisli i kaže ono nešto, što je njemu već dugo na umu i što zna o “stvarnim šišmišima koji bi mater i oca prodali za jedne dobre sunčane naočare”, ali eto nije vrijeme. Mnogo je toga na stolu, preješće se ljudi od gadarija, zaspaće od loše hrane…
I doista, nije potrebno da se site i gladne rode iz zgrade “Jupiter” mrze, one su danas svakako “mrtve”. Ali i tada, desi se i nakon što je ugašen stvarni život, koji je bio nekada u zgradi “Jupiter”, da sita roda kljucne onu gladnu. I dok kljuca ona nije svjesna da pri tome svi drugi vide njen “drhtavi jezik” i svi znaju prepoznati laž koju je činom kljucanja upravo sama izgovorila.
Gladne rode sa III sprata “Jupiter” imaju pregled vizure grada sa njegove južne i sjeverne strane. Pogled na sjevernu stranu zatvoren je “zidom plača” novog zdanja, a pogled na juznu stranu prostire se sve do “elitnog” naselja Stupine. Tada gladne rode vide kako su na ovoj lokaciji polegli “lavovi”, kako su okružili od benzinske pumpe na istoku, a potom prema zapadu do gradilišta na “bugarovom imanju”. Oni svoje teške lavlje glave povremeno podižu pa im se čini kao da čuju neku “buku” sa zapadne strane grada.
Moglo bi se dogoditi da članovi Kolegija Općinskog načelnika otklone svoju sanjivost i nebrigu, da se uozbilje, te da tako ojačaju svoju volju i konačno uoče dobru namjeru i hrabrost koju pokazuju drugi pored njih, poput one koju je imao sa sobom Školski, na sjednici iz ovog zapisnika.
Ako se ipak ništa ne dogodi na “dvoru” u pogledu promjene stanja duha, ako se ponadaju ljudi kako će “neko drugi sve to udesiti” u sadašnjim prilikama promjene će doći s vana, te će njihova pojava ipak pokrenuti ljude, na žalost u kukavički bijeg. Nitko ne želi da mu se dogodi da bježi na taj način, te je dobro i kada se posluša glas u sebi te se svojom vlastitom odlukom okonča svako stanje u kojem se više ništa ne može postići. Samim izlaskom “na zrak” učinit će se promjena na bolje, koja je svima tako potrebna.
Autor: Alida Hrustanbegović
13.03.2014.