Uvod u problematiku
Privreda je ključni problem zemalja Zapadnog Balkana. Trend iseljavanja će se smanjiti kada se privreda ojača i nestanu ekonomski strahovi koji su ključni faktor zbog čega mnogi, a pogotovo mladi napuštaju region. Također je jako bitno da vlade država Zapadnog Balkana ozbiljnije pristupe problemu iseljavanja mladih s ovog područja, te poduzmu adekvatne i ozbiljnije napore kako bi ohrabrili ljude da ostanu i stvore uvjete za ekonomski i egzistencijalni prosperitet.
Zbog moralne posramljenosti, nekompetentnosti ili iz puke nezainteresovanosti, politički lideri još nisu počeli da razmatraju pitanje zašto ljudi odlaze, a još manje da taj problem rješavaju.
Unutar država kompletan javni diskurs se svodi na nevladine organizacije i udružene građanske poduhvate koji upozoravaju na odlazak obrazovanog stanovništva i opadanje poreskih prihoda u već slabim privredama. Društveno odgovorni građani insistiraju da vlasti priznaju neugodnu istinu, preuzmu odgovornost i odreknu se ispraznih floskula, koje samo stvaraju lažnu sliku u javnom mnjenju.
Upravo ta letargija vladajućih struktura u kombinaciji sa sporim rastom i lošim društveno-ekonomskim uslovima u zemljama Zapadnog Balkana i usporenim procesom priključivanja Evrposkoj Uniji, konstantno dovodi do još većeg razočarenja stanovništva i do povećanja stope iseljavanja.
Pored odsustva reformi, loše ekonomije i nezaposlenosti, ustanovljeno je da su korupcija, vjerski šovinizam, nacionalizam i primitivizam najčešći pokretački motiv za odlazak stanovništva.
Uloga dijaspore
Početkom šezdesetih godina dvadesetog vijeka u okviru Jugoslavije je emigracija bila sveprisutna, a odlazak stanovništva je postajala sve učestalija pojava. To je bio period kada je nezaposlenost u Jugoslaviji bila skoro identična ovoj u regionu danas. Jugoslovenska vlada je omogućila nezaposlenim radnicima da emigriraju kako bi stekli nove vještine, slali doznake u zemlju i tako u velikoj mjeri doprinijeli povećanju ulaganja u zemlju, a sve u nadi da će se smanjiti pritisci na tržište rada i privredu u cjelini.
Poslije raspada Jugoslavije, ratni sukobi i spora tranzicija iz centralizovane ekonomije prema modelu otvorenog tržišta, ponovo su izazvali masovno iseljavanje sa Zapadnog Balkana, što je dovelo do povećanja već brojnih zajednica u dijaspori
Nesumnjivo je da doznake poslane iz dijaspore imaju bitnu ulogu na Zapadnom Balkanu, iako je njihov nivo u nekim zemljama regiona u opadanju. Prije 4 godine Srbija i Bosna i Hercegovina su bile među 10 zemalja primalaca najvećih iznosa doznaka. Procjenjuje se da u BiH doznake, uključujući penzije iz inostranstva, predstavljaju 11 procenata BDP. Pošto se smatra da iseljenici šalju polovinu ukupnih doznaka neformalnim kanalima, stvarni iznos je mnogo veći nego što je registrovano u zvaničnoj statistici.
Trenutno nijedna vlada na Zapadnom Balkanu nije istinski razvila model u kome se ostvaruju sve mogućnosti ovog procesa i ne koristi potencijal svoje vrlo brojne dijaspore. Procjenjuje se da iseljenika sa Zapadnog Balkana ima oko šest miliona širom svijeta, te da oni posjeduju vještine i kapital potreban našoj regiji za razvoj i prosperitet u vremenu koje karakteriše žestoka ekonomska konkurencija.
Ukoliko zemlje Zapadnog Balkana nemaju sopstvenu inspiraciju i strategiju, mogu je naći ako se ugledaju na Irsku. Irska je zemlja koja je uspjela da transformiše strahove i tugu zbog iseljavanja u spremnost da se iskoristi pregršt sjajnih mogućnosti koje iseljeništvo može ponuditi svojoj zemlji.
Kao što je slučaj danas na Zapadnom Balkanu, u Irskoj je iseljavanje bilo veliki problem i izuzetno teška tema u javnosti dugo vremena. Skoro isto kao i na Zapadnom Balkanu, izražen je bio trend odlaska visokoobrazovanih irskih građana.
Irska vlada je sprovela niz istraživanja i ostalih adekvatnih aktivnosti kako bi bolje razumjela irsku dijasporu u svijetu i jačala veze s njom. Cilj inicijativa bio je prepoznati moguće vidove koristi koju dijaspora može donijeti Irskoj.
Da li će članstvo zemalja Zapadnog Balkana u EU smanjiti stopu migracije?
Ulazak zemalja Zapadnog Balkana u članstvo Evropske Unije neće okončati migracije stanovništva, nego će ih još više podstaći. Savršeni primjeri za to su Rumunija, Bugarska i Hrvatska.
Činjenica je da zemlje članice Evropske Unije imaju veliku korist od iseljavanja stanovništva iz zemalja Zapadnog Balkana. Migracije ne samo da povećavaju raspoloživost kvalifikovane snage u nekoj zemlji, već i poresku bazu. Na studijama rađenim u zemljama Evropske Unije, ustanovljeno je da imigranti doprinose od 0,5 do 1,3 procenata rasta BDP kada rade poslove na istom nivou vještina kao stanovnici koji su tamo rođeni. Razlog tome je, jer se u većini slučajeva doseljavaju u svom najproduktivnijem životnom dobu, te mogu da rade maksimalan broj sati za manji novac nego domaći državljani.
Čak i mogućnost iseljavanja utiče na privrede zemalja: mladi na zapadnom Balkanu češće biraju obrazovanje prema potražnji u zemlji odredišta nego kod kuće, što u nekim sektorima povećava konkurenciju. Na primjer, broj polaznika škola njemačkog jezika u regionu – kao što su Goethe centar u Sarajevu i Mostarski centar za njemački jezik "Vokabula", koji nude posebne kurseve za medicinske radnike – stalno raste.
Pogrešno je očekivati da će bogate zemlje u dogledno vrijeme promijeniti svoju useljeničku politiku, sve dok postoji potražnja za radnom snagom i kapacitet za apsorpciju radnika iz inostranstva. U tom kontekstu, bitno je shvatiti implikacije masovnih migracija za siromašnije zemlje – posebno one na zapadnom Balkanu – i ublažiti njihove negativne efekte.
Kako zemlje u regionu budu poduzimale dalje korake prema integraciji u EU, zakoni o iseljavanju njihovih građana u države članice EU će vjerovatno dodatno liberalizovati. Informaciono doba olakšava kretanje iz jedne zemlje u drugu kao nikad prije. Ljudi su mobilniji, obrazovaniji i produktivniji nego što su ikada bili.
Prvo, iseljavanje funkcioniše kao kontrolni mehanizam koji podstiče stabilnost u regionu. Iseljavanje i doznake mogu smanjiti visoku nezaposlenost – posebno među mladima – koja može dovesti do nasilnih protesta i drugih vidova nereda, a time se nadomješta gotovo potpuni nedostatak lokalnih kapaciteta da se apsorbuje sve brojnija radna snaga. Možda se upravo zbog toga javlja ravnodušnost vladajućih struktura, tzv. sindrom manjeg otpora.
Kružne migracije
Visokoobrazovani useljenici često stiču vještine i znanja koja mogu ojačati industrije u zemljama porijekla ako se vrate kući. Povratak specijalista, kao što su inžinjeri i naučnici, takođe može pomoći da se unaprijede tamošnji programi istraživanja i razvoja. Iseljavanje velikih razmjera gotovo uvijek olakšava stvaranje novih industrija – kao što se moglo vidjeti u slučaju Indije, gdje su generacije uspješnih bivših gastarbajtera pomogle da se unaprijede softverske kompanije u toj zemlji, uz istovremenu promjenu pristupa školstvu i sektorskom obrazovanju. Zemlje zapadnog Balkana nemaju pristup najnaprednijim tehnologijama; u stvari, mnoge od njih u toj oblasti sasvim zaostaju. Međutim, kako se brojni stanovnici regiona budu iseljavali da bi radili u tim industrijskim granama, vjerovatno će se i kod kuće povećati produktivnost zahvaljujući uvođenju postojećih tehnologija i vještina koje su stečene u inostranstvu – prije nego putem domaćeg razvoja novih tehnologija. To je upravo način kako je Irska riješila problem iseljavanja stanovništva – poticala je kružne migracije.
Primjer, u Albaniji, veća je vjerovatnoća da će nove firme osnivati emigranti povratnici nego stanovnici koji nikad nisu napuštali zemlju. Ovome značajno doprinose sredstava prikupljena u inostranstvu. Oko 50 procenata iseljenika koji su se vratili u Tursku nakon rada u Njemačkoj osamdesetih godina postali su preduzetnici i iskoristili su kapital stečen u inostranstvu da pokrenu vlastite firme.Po podacima Svjetske organizacije za zaštitu intelektualnog vlasništva, nekadašnji iseljenici podnose 98 procenata zahtjeva za patente u Albaniji, 75 procenata u Bosni i Hercegovini i 71 procenata u Srbiji.
Međutim, vlade zemalja zapadnog Balkana mogu učiniti više da se bolje iskoriste prednosti koje proizilaze iz priliva novčanih doznaka. Još nisu počele razmatrati mogućnost uvođenja programa podsticajnog subvencioniranja doznaka, kakvi su primjenjivani u nekim drugim regionima – npr. Irskoj.
Napisao: Eldar Ridžal
avgust 2019.