Nikakvi pozivi neće uroditi plodom. Ništa nije dovoljno jako da zaboravimo podjele. Samo priroda, iz koje smo zajedno postali može ponovo da nas objedini.
Terapija za hronično podijeljeni Balkan je u evociranju svega zajedničkog. Šta je to u čemu smo isti. U ratu je nekom bilo dobro, nekom loše, u Jugoslaviji isto tako, zajedničko treba tražiti dublje, van politike i ideologije, van bilo čega što može dovesti da jedan pristojan procenat naroda kaže, ne, mene tu nema.
Postoji i terapija obrazovanjem, ali je dugotrajna i složena, i na koncu, stimuliše kritičko mišljenje što bi značilo da obrazovana društva ne uživaju nikakav mir i status quo, već neprekidno dovode u pitanje sve ranije utvrđene istine. Doći do takvog društva je svakako cilj, ali koliko je izgledan za našeg života, ne znam.
Terapija prirodom je podesna za sve. Prirodu razumiju i prihvataju svi. Priroda je sjajan edukator za nepismenog kao i za akademika. Priroda ima moć da ljudima pospremi glavu mnogo brže i bolje nego riječi.
Zato bi bilo dobro da sve organizacije koje se bave pomirenjem, reintegracijom, komunikacijom i saradnjom na zavađenom Balkanu, umjesto seminara i predavanja organizuju nešto opipljivo. U saradnji sa planinarskim društvima, udruženjima ekologa, školama, speleolozima, botaničarima, poljoprivrednicima i šumarima, mogu organizovati aktivnosti rekreacije i škole u prirodi koje bi se finansirale sredstvima koja bi inače otišla na salu, projektor i švedski sto.
U gradskim parkovima organizovati takmičenje majki u brzom mijenjanju pelena. Okupljati ljude oko nečega što važi za sve i uvijek. Kada bi Mujo i Dragan, svako sa svoje strane došli do međuentitetske linije pošumljavajući ledine, izlapilo bi nešto od mržnje iz očiju koje već satima zure u zemlju, mahovinu i travu, u život i simbiozu, u odrezane panjeve i kočoperne mladice. U prirodi je nemoguće ostati slijep za zakone prirode.
Tu su svakako kultura i umjetnost, stare spajačice ljudi. Magični katalog svih razlika, dijalekata, stilova, moda, običaja, melosa, gdje je svako to svoje specifično nešto definisao do sitnog detalja, a opet, iskomunicirao nešto blisko, ljudsko i univerzalno.
Priroda će nam dati fokus na same sebe, na prioritete. Vratiće značaj brige za sredinu, za potomstvo, za svoje tjelesno i duševno zdravlje, a kad je to u čovjeku na svom mjestu, i njegovo ponašanje prema drugima se mijenja. Takav čovjek nema interes da uzrokuje ili izaziva probleme, naprotiv, trudi se osigurati što veće blagostanje radi sigurnog okruženja za svoje mladunce. Kao što ptice prave gnijezdo, ili trudnice usplahireno sređuju kuću.
Manipulacija je poput držanja na udici. Manipulator zna na šta si slab, i čim zagrizeš, može da ti diriguje. Kao što smo zagrizli na pitanja straha i mržnje, tako možemo zagristi i na druga pitanja koja su nam isto svima svojstvena, samo nisu destruktivna.
Postoji izreka da je vrijednost nekog rješenja srazmjerna veličini problema koji rješava. Vrijednost prirode je neupitna, nesaglediva, neprocjenjiva. Ne slijedi li da je i problem koji može da riješi ogroman.