Sa nepunih osamnaest godina pridružio se Dado bojovnicima na prvoj crti obrane. U „maskirnoj“ uniformi, pod punom ratnom spremom, kao da je išetao iz nekog nastavka Ramba na proljetno sunce te devedeset treće.
Na istoj liniji razgraničenja, samo na suprotnoj strani, našao se Dadin školski drug Džemo (njih dvojica družili su se od osnovne škole, išli u isti razred, kasnije i srednje škole).
Nedugo zatim, Dado je ranjen, zarobljen, razmijenjen i poslat na liječenje. Ranjen je i Džemo…
Danas, dvadeset godina od završetka bošnjačko-hrvatskog sukoba u Srednjoj Bosni, Dado i Džemo su obiteljski ljudi. Obojica su ratni vojni invalidi, jedan domovinskog, a drugi odbrambeno-oslobodilačkog rata. I obojica imaju PTSP.
Prije par godina su se udružili i u rodnom gradu otvorili automehaničarsku radnju. U međuvremenu, radnja se proširila i stekla stalne mušterije, a Dado i Džemo su zbog rastućeg obima posla primili još dvojicu radnika.
Na životima dvojice školskih drugara (kao uostalom na cijeloj zemlji) rat je načinio ružne ožiljke. Sa tim teretom im se nositi dok su živi. Međutim, da bi nastavili živjeti, odlučili su zasukati rukave i zajedno početi raditi. Jer što Džemo kaže, “Valja nam živit”.