Ti. Tvoj osmijeh. Ruke tvoje. Srce tvoje.Duša tvoja, topla.
Ja. U osmijehu se,tom,vidim, meni pripada. U rukama tvojim, predem ko mačak. Srce tvoje, moje je. Dušu tvoju svojom grlim.
Neces zaboraviti, niti cu ja. Podsjecacemo se, ti i ja. I zidica u Očaktanum ulici i kišnog, julskog, jutra, na sred Kovača. I pogleda, tajnog, na tramvajskoj stanici. Reci ceš, Trebevic se izvio iza nas, namigivao nam je, dok ljubio si me. Da,dodacu, grlila si me,jako,kao da svakog časa ce Sudnji dan doci. Tako te je lijepo grliti,nastaviceš, baš je lijepo biti tvoja. Čekah te,dugo,odgovoricu,sada pripadaš meni.
Neceš zaboraviti, niti cu ja. Zagrljaj tvoj, grijace me zauvijek. Usne moje ljubice te, zauvijek. Sjecaš li se, upitacu te, kako je i svježe bilo ono jutro,a toliko je grijalo ostalim danima? Sjecaš li se..kako sam ti se nasmijao, kako smo se grlili pred onim ducanom,kako sam te ljubio? Sjecam se,reci ceš, volim tvoj osmijeh kad ugledaš me..i dan danas ga volim..i dan danas,volim tebe,maleni,baš kao i onog dana.
Odem, znaš,ponekad..odem do Očaktanum ulice..Sjednem na onaj naš zidic..Nije nikad vruce,kao onda..Nije ni lijepo nikad,kao onda..Ali,opet odem,pa ti pišem..pišem ti da sam tu,da jedva čekam da dođeš opet,pa da skupa prošetamo…i da nas Trebevic čeka..i da nas Sarajevo iščekuje…da te ja iščekujem, zagrljaj tvoj treba mi,sve tvoje treba mi..
Ti. Osmijeh tvoj, Ruke tvoje. Usne tvoje. Srce tvoje. Duša tvoja. Meni trebaš ti. Sve što želim, ti si.
Zagrljaj tvoj. On mi sve pokaže,on mi sve tvoje podari.