Često uhvatim sebe kako ležim u srcu bajkovitog proplanka suncem i srećom ozarena lica, kakvo odavno ne vidjeh u ogledalu. I ne sjećam se kako sam tačno dospjela tamo. Kao da sam, bježeći izbezumljena od gradske vreve, slučajno skrenula u jedva primjetan sporedni put. I nastavila dalje, sve dok se nervozni glasovi nisu pretočili u cvrkut ptica. Ne mogu da razaznam kakve su to ptice, jer dugo ne čuh nikakav cvrkut. A divan li je… Miluje dušu i vraća davno izgubljeni smiraj, poput rječice čije žuborenje čujem sve glasnije. Bojažljivo se osvrćem. Nema zlobnika koji se danonoćno žale na tuđu zlobu zatvarajući oči pred sopstvenom. Nema nezajažljivih koji su pored pogače u neprekidnoj potrazi za hljebom. Nema zagovornika ljubavi koji, dok je glasno dozivaju, uništavaju čim im se ukaže. Nema prijatelja koji o prijateljstvu znaju tek onoliko koliko su im pružile školske knjige. Nema nikoga. Samo ptice, rječica, sunce, plavetnilo i trava. Da, baš o takvoj zelenoj govorim već godinama, a oni su mi uvijek poturali neku drugu, čudeći se što sam govorila da nije ta. A znala sam da trava nije zelena onako kako su oni mislili, već onako kako mi se urezala u sjećanje dok sam kao dijete razdragano trčkarala po proplanku sličnom ovom. Eh, kako bih se zadovoljnom pobjednički nasmijala samo kad bi mogli vidjeti ovu pod mojim nogama i konačno priznati da nije plod mog sna. Ali neka i ne vide! Uništili su je jednom davno, uništili bi je opet… Uništiše sebe, a da ne unište i ono oko sebe. Ali sad ih nema. I ne fale mi.
Fališ mi samo još ti. I niko više. I ništa više. Da zajedno, kao što smo to nekoć činili, ležimo na travi čvrsto se držeći za ruke, smiješeći se jedno drugom onako kako se sunce smiješi nama. Fališ mi da bosih nogu hodamo po bistroj rječici tražeći poput djece neobične kamenčiće. Fališ mi da zajedno smišljamo naše vesele djetinje, ne baš smislene pjesmice uz cvrkut ptica. O, Bože, tek sad shvatam koliko mi fališ! A sve češće u njihovom svijetu boja i negodovanja zaboravljam na te, iako si pored mene. Oprosti mi. Oprosti što dopuštam da me u potpunosti uvuku u svoj svijet, odvajajući me od duše i od tebe. Ta, evo, vidi da u ovom spokoju želim još samo tebe, da zajedno, kao nekoć, poput dječice uživamo u istinskoj sreći, ne shvatajući prolaznost i dragocjenost tih trenutaka…