Umori se covjek. Bude mu svega preko glave. Prekipi. Kupis koliko se kupiti moze. Stiskas. Guras. Ko kad hoces u kofer staviti sto vise stvari, pa trpas li trpas. I ne stanes dok se doticni ne zaobli. Dok ne postane sav napuhan i nabusen, dok ne pocne pucat po savovima, dok se ne uvjeris da vise ni igla stati ne moze. I onda ga jedva zakopcas. I jedva vuces. I bole te ruke i iskilavis se, al vuces. Ne odustajes. Moze dokle moze, kontas.
E tako ti je i s covjekom. Trpas unutra, u sebe, pod kozu, iza maske, a pucas. Trpis i vuces taj teret i muku mucis, al ne predajes se. I onda, na nekom putovanju, na nekoj stanici, cekajuci neki autobus za ko zna gdje, dodjes do tacke kad vise ne moze. I puknes k'o onaj kofer. Samo sto problem s puknutim koferom rijesis bez po muke. Skupis sve one krpice i sminku i knjige u neku drugu torbu i ides dalje. S tim istim stvarima. Bez problema. A vec na iducem putovanju promijenit ces sadrzaj kofera. Dodat nove haljine, nove knjige, novu pidzamu, novi parfem. Ubacit koji suvenir. Koju razglednicu. Osvjezit mu sadrzaj nekom sitnicom.
Lahko je to sa stvarima. Sta cemo sa emocijama? Covjek, vidis, nema drugo srce. A valjalo bi da ima. Neko rezervno koje ce zamijeniti ono staro, napuklo, pohabano, prenatrpano, iz kojeg vec cure emocije na sve strane k'o voda iz ratnog probusenog bidona. Valjalo bi da ima, pa da ga napuni nekim novima osjecanjima, i krene dalje k'o da nista nije ni bilo. K'o nov.
Ali jok! Covjek to predevera na tezi nacin. Izbaci on svu tu gomilu zbrckanu gomilu emocija, al sve onako junacki. Momacki. Placuci kad niko ne vidi. Smijuci se kad svi gledaju. Pricajuci sam sa sobom u neko gluho doba, ususkan ispod jorgana, pokriven mrakom i tisinom. Placuci uz neku pjesmu koja je samo njemu tuzna. Nikom vise na cijelom svijetu nije. Al njemu, eto, jeste. Nista su one mostarske duge kise za njegove suze. A kad u drustvu cuje tu istu melodiju, zasuze oci, stisnu se zubi, skupe usne; progutas, udahnes i pricas. Pricas da prekrijes. A izbacis, kad si sam. Tako ti to fercera.
Kad si sam, tad si ogoljen. I tad puknes k'o sipak! I curi na sve strane. Ispada. Kotrljaju se zrna, a ti ih ne mozes sve pokupiti. I kako god koje ispadne, tebi bude nekako praznije, i nekako lakse u isto vrijeme. A vec sutra, hodajuci ulicom i noseci osmijeh na licu, taj svoj sivi spektar pretvoris u najljepse dugine boje i rasipas ih svuda oko sebe. Uljepsas dan drugima. Nasmijavas ih. Zabavljas. Pa uspijes prevarit i sebe na sekundu, praveci se da je sve dobro, a u tebi bure odvajaju stabla od zemlje. Eto, tako se lomi negdje u nekoj ulici srca, gdje nema ni duge ni vedrog neba poslije kise, nego samo onaj dugi tmurni novembar u kojem pljusti i pljusti i nikako da prestane.
Ali ti i dalje cekas proljece. Znas da srce ni zamijeniti ni promijenit ne mozes. Al mozes emocije. Izblijedi sve s vremenom. Oslabi. Prodje. Potisne se toliko duboko da preraste u nesto drugo. U lijepo sjecanje. Pomalo bolno, al nadasve lijepo.
I potiskujuci, ti stvarno prebolis. Nikad ne zaboravis. To je laz. Kako ces, bolan, zaboravit? Zaborav ne postoji. Sve zivi zapisano negdje duboko u nama. Ne mozes zaboravit kad je toliko toga jos tu da te podsjeti. Pojma nemaju oni sto pricaju o zaboravu. Zaborav je obicna izmisljotina. Zaborava nema. Postoji samo pretakanje. Samo promjena. Prelazak iz stanja u stanje. Iz emocije u emociju. Iz tuge u srecu.
Pa eto, pretoci sto se pretociti moze. Izvedi neko cudo. Smijesaj neke sastojke. Dodaje neke nove. Izbaci neke stare. Napravi buckuris od tolikog pretakanja. Pa mozda iz svega toga dobijes neku novu emociju, cistu i bistru i vedru ko vedar dan.