Teško je biti čovjek, zaista je teško biti čovjek. U ovom svijetu, biti čovjek znači nositi teret nečovječanstva, teret patnje, bola, mržnje, smrti, svega neljudskog u ljudima. Biti čovjek znači osjetiti svaki metak, nož, udarac, namijenjen nekome drugom, čuti svaku ružnu riječ, uvredu, svaku strijelu mržnje izgovorenu nekome drugom, osjetititi tuđu bol i patnju i kad ona nije naša. Biti čovjek znači saosjećati bez pitanja, pravdanja, analiziranja, u dječijim očima vidjeti dijete, ne Hrvata, Srbina, Bošnjaka ili bilo koga drugog. Biti čovjek znači pružiti ruku drugom čovjeku ne pitajući ga ko je i šta je, praštati, voljeti, graditi a ne rušiti, miriti a ne ratovati. Biti čovjek znači ne razlikovati tuđu bol samo zbog toga što ne potiče od dva ista čovjeka.
Rođena sam u jednom malom mjestu, mjestu istih, istih po mržnji, mjestu gdje je ponos mrziti a sramota voljeti, to mjesto je jedna država. Država toliko lijepa a toliko ružna da je tužno. Država Neretve, Drine, Une, Jahorine, Bjelašnice, Mostara, Sarajeva i Banja Luke, ali država mržnje. Rođena sam u državi u kojoj oni koji je vole, rađaju se i umiru, životni vijek provedu u njoj a ne posjete Banja Luku jer nije “njihova” , ne pređu Stari most jer se plaše, ne prošetaju Sarajevom jer ga ne priznaju. Država velikih vođa i velikih patriota čiji se patriotizam i ljubav prema svom narodu zasniva isključivo na mržnji drugog i drugačijeg. Znate, muka mi je više od lažnih patriota čiji je vrhunac patriotizma podržavanje nacionalističkih vođa, patriota koji bi svoju zemlju i svoj narod sutra bacili na koljena zarad osvete i lažnog herojstva. Muka mi je od onih za koje sam izdajica naroda jer volim svoju domovinu i sve dobre ljude koji je vole isto kao ja, iskreno i čisto. Muka mi je od društva u kojem sam crna ovca zato što sam čovjek.
Teško je ostati čovjek u društvu trulih, društvu žednih krvi, osveta, rata i svega onoga čega se užasavju samo kada je riječ o “njihovom” narodu, društvu koje rat ne vadi iz usta a gdje su žrtve samo sredstvo političke manipulacije i ništa više, nažalost. Teško je nadati se boljem a gledati kako stojimo u mjestu i tonemo u mulj mržnje. A znate šta je najteže, nositi teret prošlosti koja je starija od nas samih.
Molim vas, pustite nas da živimo, jer mi nismo ratovi prošlosti, nismo ispaljeni metak, nismo svaki nedužno prekinut život, nismo prolivena krv niti suza. Nismo riječi mržnje koje nismo izgovorili, nismo rat kojeg nismo birali. Nismo svaka medijska vijest prožeta mržnjom i nacionalizmom, nismo svaki komentar ispunjen mržnjom, nismo strah od drugačijeg i nismo ostali. Ja, mlada osoba i istinski patriota svoje domovine sam svaki dobar čovjek koji njom kroči. Ja sam prijatelj i Stefana i Mehmeda i Petre, moje je i Sarajevo i Banja Luka i Mostar, ja sam zaštitnik i Crkve i Džamije i Sinagoge. Ja sam ljubav i pustite me da budem ljubav.
Biti čovjek, nažalost znači nikada biti miran od zla koje ovaj svijet jest. Možda sada i vidim zašto je tako malo ljudi a tako puno onih ostalih koje ne znam ni kako bih nazvala, jer biti čovjek nije lako.
Neka meni mog tereta, dok mi je njega, znam da vrijedim, znam da sam živa, znam da sam čovjek.
ZA KONKURS
Teško je biti čovjek, zaista je teško biti čovjek. U ovom svijetu, biti čovjek znači nositi teret nečovječanstva, teret patnje, bola, mržnje, smrti, svega neljudskog u ljudima. Biti čovjek znači osjetiti svaki metak, nož, udarac, namijenjen nekome drugom, čuti svaku ružnu riječ, uvredu, svaku strijelu mržnje izgovorenu nekome drugom, osjetititi tuđu bol i patnju i kad ona nije naša. Biti čovjek znači saosjećati bez pitanja, pravdanja, analiziranja, u dječijim očima vidjeti dijete, ne Hrvata, Srbina, Bošnjaka ili bilo koga drugog. Biti čovjek znači pružiti ruku drugom čovjeku ne pitajući ga ko je i šta je, praštati, voljeti, graditi a ne rušiti, miriti a ne ratovati. Biti čovjek znači ne razlikovati tuđu bol samo zbog toga što ne potiče od dva ista čovjeka.
Rođena sam u jednom malom mjestu, mjestu istih, istih po mržnji, mjestu gdje je ponos mrziti a sramota voljeti, to mjesto je jedna država. Država toliko lijepa a toliko ružna da je tužno. Država Neretve, Drine, Une, Jahorine, Bjelašnice, Mostara, Sarajeva i Banja Luke, ali država mržnje. Rođena sam u državi u kojoj oni koji je vole, rađaju se i umiru, životni vijek provedu u njoj a ne posjete Banja Luku jer nije “njihova” , ne pređu Stari most jer se plaše, ne prošetaju Sarajevom jer ga ne priznaju. Država velikih vođa i velikih patriota čiji se patriotizam i ljubav prema svom narodu zasniva isključivo na mržnji drugog i drugačijeg. Znate, muka mi je više od lažnih patriota čiji je vrhunac patriotizma podržavanje nacionalističkih vođa, patriota koji bi svoju zemlju i svoj narod sutra bacili na koljena zarad osvete i lažnog herojstva. Muka mi je od onih za koje sam izdajica naroda jer volim svoju domovinu i sve dobre ljude koji je vole isto kao ja, iskreno i čisto. Muka mi je od društva u kojem sam crna ovca zato što sam čovjek.
Teško je ostati čovjek u društvu trulih, društvu žednih krvi, osveta, rata i svega onoga čega se užasavju samo kada je riječ o “njihovom” narodu, društvu koje rat ne vadi iz usta a gdje su žrtve samo sredstvo političke manipulacije i ništa više, nažalost. Teško je nadati se boljem a gledati kako stojimo u mjestu i tonemo u mulj mržnje. A znate šta je najteže, nositi teret prošlosti koja je starija od nas samih.
Molim vas, pustite nas da živimo, jer mi nismo ratovi prošlosti, nismo ispaljeni metak, nismo svaki nedužno prekinut život, nismo prolivena krv niti suza. Nismo riječi mržnje koje nismo izgovorili, nismo rat kojeg nismo birali. Nismo svaka medijska vijest prožeta mržnjom i nacionalizmom, nismo svaki komentar ispunjen mržnjom, nismo strah od drugačijeg i nismo ostali. Ja, mlada osoba i istinski patriota svoje domovine sam svaki dobar čovjek koji njom kroči. Ja sam prijatelj i Stefana i Mehmeda i Petre, moje je i Sarajevo i Banja Luka i Mostar, ja sam zaštitnik i Crkve i Džamije i Sinagoge. Ja sam ljubav i pustite me da budem ljubav.
Biti čovjek, nažalost znači nikada biti miran od zla koje ovaj svijet jest. Možda sada i vidim zašto je tako malo ljudi a tako puno onih ostalih koje ne znam ni kako bih nazvala, jer biti čovjek nije lako.
Neka meni mog tereta, dok mi je njega, znam da vrijedim, znam da sam živa, znam da sam čovjek.
ZA KONKURS