Nekad su paketići bili ekskluziva. Jedan, od Deda Mraza, bio je sasvim dovoljan, i sadržavao je i slatkiše, ali i neke korisne stvari poput knjige, igračke ili učila. Danas se paketići kupuju na svakom ćošku, proizvođači prodaju kombinacije svojih najjeftinijih proizvoda, pa je u sezoni paketića normalno svakom djetetu kupiti čitav paketić umjesto samo čokoladu ili jednu igračku. Tako djeca i deset dana prije nove godine već skupe pet-šest paketića, a to znači – brdo jeftinih slatkiša.
Prosječan roditelj skenira paketić, i iz njega odmah vadi neke stvari koje idu u štek, tipa velika milka. Djeci se manje ili više doziraju neka manja pakovanja keksića i slatkiša, a „velike milke“ će načeti mama i tata sa svojom rajom kad djeca legnu.
Ali zašto stati na tome. Zašto djecu sasvim ne osloboditi šećernog smeća, a paketiće puniti slikovnicama, bojicama, igračkama, knjigama, olovkama, rubikon kockama i sudoku mozgalicama. Djeca uče, neprekidno, od rođenja, punom parom, i zaslužuju da se malo više potrudimo kad želimo da ih nečim počastimo. Zaslužuju darove od kojih će se razvijati, koji će ih inspirisati, koji će ih zainteresovati za nešto novo, a ne šećer. Za pet evra je moguće kupiti kesu slatkiša čiji sastav bi trebao biti protivzakonit, a za isti taj novac je moguće kupiti blok, bojice, olovke, pernicu i sokić. Bolje najjeftinije bojice nego najjeftiniji slatkiši.
Što se tiče slatkiša, zar je problem ispeći pleh kvalitetnih keksića, pa spakovati više malih kesica, da dijete ipak dobije i slatkiš, ali neka u sebe ubacuje bademe i orahe i suvo voće i integralne žitarice, med i puter, a ne neke hemijske kombinacije šupljih kalorija, štetnih masnoća i najjeftinijih zamjena za kvalitetne sirovine.
Uostalom, ako nas mrzi da smišljamo pametne paketiće, onda bar ne kupujmo ove glupe. Djeci je dovoljan jedan paketić, samo jedan, da svako dijete dobije samo jedan jedini paketić, i da se zna šta može biti u tom paketiću. Zato bi valjalo usvojiti zakon koji određuje sastav novogodišnjeg paketića. Kao za bebeću hranu – ako se zna šta ta hrana treba, smije i ne smije da sadrži, da se isto zna i za paketić. Pa tako, na primjer, da po zakonu paketić mora da sadrži 70% igračaka ili učila, a 30% slatkiša. Ako nema ničeg osim slatkiša, onda je to kesa slatkiša, a ne paketić. Zamislimo, zato, da takav zakon postoji, uđeš u prodavnicu, a tamo sa jedne strane imaš „novogodišnje kese slatkiša“, a sa druge „novogodišnji paketići“. Pa molim lijepo…kao što se mješavina margarina i putera ne može zvati puter, tako se ni kesa slatkiša ne može zvati paketić, pa umjesto da čekamo masovno prosvijetljenje, prosto ćemo nazivom razlučiti šta je šta.
Jer djeca to zaslužuju. Umjesto da ih šopamo čim bilo „sam’ nek je šareno i nek ne oduzima vrijeme“, treba da ih njegujemo i čuvamo od posljedica naših životnih prečica i lijenosti. Neka roditelji pojedu sva sranja upućena njihovoj djeci, a do djece neka stigne samo ono što je promišljeno, primjereno i kvalitetno. I ako pogledate paketiće u koje ste ovih dana mogli da zavirite, i ako biste sebi uzeli sve što je nezdravo i štetno, da li bi uopšte ostalo nešto za djecu?
Tako da je na pitanje „za koga su zapravo ti novogodišnji paketići“ odgovor jasan – za lijene odrasle. Za škrte, lijene i nezainteresovane odrasle ljude. Služe da njima operu savjest, uštede vrijeme, i napune stomake.