Nakon izmjene propisa o gradskom građevinskom zemljištu, te provedene “privatizacije” Direkcije, mijenjaju se uslovi i način dodjele građevinskog zemljišta, te se ova kuca “dovodi na jednaku razinu” sa svim ostalim natjecateljima za dodjelu zemljišta.
Ova promjena dovodi Direkciju na tržište proizvodnje i prometa nekretnina, na koje ona ulazi nespremna, neočekivano, bez finansijskih sredstava, sa teretom obaveza po presudama za štete od slijeganja, koje niko ne partcipira iz imovine Fonda šteta, i sa viškom “radne snage”. Sa svim ovim “atributima” ona je poput “slona u staklenoj bašti”.
Uspaničeni slon je svakodnevno slao pisma i dokumentaciju Općini Tuzla, tražio i dokazivao da je “privatizacija” Direkcije modelirala privredno društvo u kojem su “nekom greškom zaboravljene hirurške makaze”. Pisalo se danonocno kako ove makaze u svakoj prilici ometaju bilo koju aktivnost novoformiranog društva. ”Zaboravljeno je”, da se Direkciji povjeri upravljanje imovinom bivšeg Fonda šteta i Fonda uređenja, kako bi ona imala izvor sredstava i ovlastenja u obimu koji je ekvivalent njenim obavezama po pravosnažnim presudama i zapocetim poslovnim aktivnostima. Takođe je, “zaboravljeno”, da se po donošenju Kantonalnog propisa o preuzimanju obaveza bivših vlasnika privatizovanih društava, izvrši preispitivanje privatizacije Direkcije. Dakle, ako postoji osnov, dat je rok za ispravku određenih nepravilnosti ili propusta. Općina je iskoristila ovu mogućnost u većini javnih komunalnih preduzeća, te je i tada, mada je znala i imala već donešene zaključke Općinskog vijeća da se, kako je to tada pisano u zapisnicima “pomogne Direkciji…Međutim, sva ova priča zvučala je poput pružanja pomoći nekome koga je pogodila elementarna nepogoda!?
Nije se reagovalo na niz pisanih obraćanja izravno Općinskom načelniku, Općinskom vijeću i resornim službama. Sve se nekom nevidljivom silom zaustavljalo, svaka inicijativa, zaključak… i slično. Formiranje komisije za pitanja čije se rješavanje tražilo, nije išlo… ništa se nije dešavalo!?
Nije bilo “volje” da se trasira put kojim bi Javno preduzeće Direkcija za izgradnju trebalo da pođe, a nije bilo niti “petlje” da se kaže “kako Direkcija ne treba ovom gradu, te kako će se ići dalje kada se ona ugasi”!?
Ovakvo kukavičko ignorisanje i guranje pod tepih problema imalo je i te kako uticaja da se sa “neizrečenom” odlukom o gašenju Direkcije otpočne možda istim tempom, kao da je ona i formalno bila donešena, sa gašenjem onih zdravih impulsa i sveprisutne poslovne aktivnosti, koja je u Direkciji do tada bila na primjerenom nivou. Na žalost, sve je ubrzo bilo zamjenjeno zloslutnom atmosferom o konačnom kraju ovog preduzeća koji se bližio polagano i mučno. Sve što je do tada imalo obilježje uzajamnog povjerenja srozava se na nivo ogorčenja zbog očiglednog gubljenja nečega sa kojim se živjelo, za neke uposlenike i cio radni vijek, a za većinu to je bio “splav”, u kojem su se mogli u cjelosti ispuniti u svom poslu, te je zbog svega toga nastupila gorčina i razočarenje. Sve ovo moglo je i da prođe, ali je sigurno drugačije kada se događa, uz primjenu palijativnih mjera.
Palijativne mjere su bile itekako potrebne, naročito za one koji nemaju alternativu, te ih takve, bez rezervnog stana, bez rezervnog poslovnog prostora, bez “novog” utočista iza neke institucije ili nekih drugih vrata “kuće spasa”, konačno i sigurno dovodi na nivo egzistencijalne ugroženosti i baca na ulicu da tamo pronađu nekim “drugim sredstvima” put za povratak na izgubljeno tlo pod nogama.
Suočeni sa dugogodišnjim izostankom reakcije od strane Općine Tuzla na goruće probleme Direkcije, sa nereagovanjem i ne davanjem planske podrške i smjernica za preoblikovanje ovog javnog preduzeća, uposlenici Direkcije bili su i sami “zatočenici” nastale situacije iz koje i kada bi de facto izašli, ostali bi tu sa omčom prisile da se moraju vraćati na “nedovršeno” koje i dalje nepravedno traje.
Ali trebalo bi se sjetiti, nakon više od deset godina, desilo se nešto što je teško zaboraviti. Objekte “B-1” i “B-2” na Stupinama, izgradilo je D.o.o. “Tehnograd-inzenjering” Tuzla. Time je otpočela prva faza realizacije “nove vlasničke politike lokalne vlasti”. Da, nova politika lokalne vlasti prouzrokovala je svojevrsni “borbeni” ambijent u kojem su se našle dvije različite grupacije građevinskih firmi.
Dakle na početku novih bitaka, osvojenu lokaciju na Stupinama zauzeli su novi građevinari, ”oni jači”, koji nisu prezali da otmu lovinu. Nakon “otimačine” plijena lavovi su se toliko najeli da su bili u stanju da prespavaju građevinsku sezonu, te da u toku “druge faze novog plana vlasničke politike lokalne vlasti”, budu itekako konkurentni kada se nadmetalo za manje lokacije koje su se izravno kupovale na tržištu nekretnina. Tako su na gruntu familija Prcića, Hadžimehmedovića, te na lokaciji, koja je pred vratima Slane banje, poniknuli “mali elitni objekti”.
Kada je nastupila “treća faza nove vlasničke politike lokalne vlasti”, odnosno kada su raspisani konkursi za “top lokacije” u gradu: na Brčanskoj Malti i kod Stadiona Tušanj, moćnih lavova nigdje nije bilo.
Naravno, ova lokacija njih nije zanimala, to oni unaprijed znaju. Nije to bilo za njih. To je za “crne gnuove”, da to je veliko, prostrano pojilište”!? Osim toga, njima je poznato bilo da će se tu naplatiti maksimalni iznosi naknade, dotad neviđeni, za dodjelu zemljišta putem “javnog konkursa”.
I doista, plaćena cijena za zemljište, bila je“poput pijačne u nevremenima poput onih ratnih, kada je lagala “vaga” koja je mjerila, a lagala je i ruka koja je izračunala cijenu”. Znali su mudrijaši da to “meso” nije za njih.
Izostala je mudrost i odgovornost u provođenju “nove”vlasničke politike lokalne vlasti. Promjena kursa nije nedopuštena, nedopuštene su nepravedne i opasne posljedice koje se dogode nakon toga.
Ipak se činilo svima, da se zapravo radi o “zdravoj ponudi”, koja je šansa za slabiju stranu, u ovom slučaju za građevinske firme okupljene oko Direkcije, kao i za samu Direkciju. Da, mislilo se da se ”pruža ruka spasa” za one “posrnule” od vlastite klonulosti i ranjene kanđama sveprisutne recesije. Činilo se da je lokalna vlast prepoznala realno stanje Direkcije.U takvoj “atmosferi” Direkcija odlučuje da investira u lokacije na Brčanskoj Malti i Stadionu Tušanj. Očekivalo se da će ta ruka imati dosljednost i strpljivost, koja je u konačnici ono bitno, što se jedino i može očekivati, ako se radi o davanju ili činjenju radi pomoći. Ali nije se to dogodilo, okretala se glava, bježalo se i klevetalo prekomjerno, te je poprimilo dimenzije “sataniziranja” žrtve.
Mudrijaši, koji su izgradili objekte B-1 i B-2 na Stupinama, vratili su se ponovo na svoja lovišta zv.”Stupine”,onako lavovski, bez konkurencije, tek sa blagim oprezom, osvrtali su se da vide svoj rep. “Moglo je da im se dogodi” mislili su, da je kojim slučajem, dok su spavali, netko mogućno zavezao “zvono”, pa ako repom mahnu razdragano, moglo bi da zazvoni, da nekoga probudi!?”A ko je taj ko je mogao da zaveze zvono?. Ma cekaj, treba paziti na one iz “afganistanke”, daaa, iz “B-2”, oprezno sa njima!”buncali su “lavovi”, dok ih je nesto trzalo iz sna.
Da, trebalo je da nestane JP Direkcija za izgradnju, a sa njom bi “nestao” i Fond za sanaciju posljedica slijeganja tla u gradu Tuzla; te bi se desilo i pričalo kako je nestala Direkcija zapravo samo “kolateralna šteta” u ovom “totalnom” ratu, koji se bespoštedno vodi na svim razinama, te bi se svatko izgubio. Ko bi pošao da traga za Fondom šteta; nestao bi u “močvarama” administracije lokalne vlasti, koja je vodila imovinsko-pravne i stambene poslove. Potom bi taj isti tragač udarao na vrata advokatskih kancelarija u Kočićevoj, ali sve bi bilo uzaludno.
Jata vrana, koja prelijeću Borić i Kojšino, pa se povijaju preko Bukovčića, te slijeću na visoko drveće Gradine, svojim snažnim graktanjem, izvodili su rekvijem svima onima koji su morali vječno napustiti svoj “grunt”, svoje zemljište: dvorište, bašce, njive… Ali, neće svima graktati, neće onoj tuzlanskoj sirotinji, po brdima sjevero-zapadne strane grada i svim drugim brdima, koja ponosno stoje na svom gruntu, koliko god se on ulijegao i tonuo, pomicao i klizio; oni stoje i čekaju, da se ipak jednog dana vrate pred one kancelarije, koje su za njih sada zatvorene. Tražit će da se otvore kancelarije u čijim ormarima leže spisi, sa njihovim imenima, a koji nisu završeni.Tražit će i spise koji su dokaz da neopravdano nisu obeštećeni za štete, te kako nemaju sredstava za sudske sporove, vraćat će se uvijek na isto mjesto, za koje smatraju da imaju pravo,kao gradjani Tuzle, da za njih bude uvijek otvoreno.
Da, zatvorene su kancelarije u Direkciji za izgradnju za ove građane, lukavo i sa upornošću koja prati “intelektualno sileđijstvo”. Da govorilo se licemjerno, kako je u Direkciji sve “arhajicno”!?Već dugo je pušteno da se ne brani imovina ovog Fonda; sve su već vrane pokljucale, rasuto je i usitnjeno u slamčice, svaki stan, poslovni prostor, i drugi objekti…do gole zemlje!?
A šta je sa zemljom? Eee, tu je zec?!
Kako će se “urediti” gruntovno stanje na zemljištu Fonda šteta? Kome to treba? Za koga treba urediti? Da…za one, nove, koji su vec tu…?! Pa koje vlasnike, zar oni godinama nemaju “tapiju”?
I sjetilo se “visočanstvo”: ”Treba da se sruši avion sa deset hiljada metara, da ta “leteća tvrđava zv. Direkcija”, nju treba oboriti da se razbije na hiljadu komada, pravo da padne na slano jezero Pinga, i to na ono prvo, pa neka se uništi i jezero”, tješi se i miri visočanstvo sa kolateralnom štetom.
Desilo se da je sudbina Direkcije istovjetna sa sudbinom Fonda za sanaciju šteta. Ali šta je sa imovinom Fonda? E, to je već nešto drugo, to nije komplementarno niti sa jednom funkcijom koja se obavlja u općinskim organima uprave. Radi toga je bilo potrebno iznači modus po kojem bi se izvršila tiha asimilacija ove imovine u državnu. Zbog toga je trebala Direkcija dugo da se “raspada” i trebalo je da gladne i site rode odlete sa staništa iz zgrade “Jupiter”, da bi se na koncu Direkcija ugasila, sa stigmom da je “kriva” jer ima “klempave usi”.
I taj novi, “originalan način sticanja vlasništva” dosegnuo se tek onda kada se “visočanstvo” moralo prisjetiti vremena kada je otpočelo sa sticanjem “esnafskog zanata”. Ono je tada pronašlo “bijelu medvjedicu”, kako bi način sticanja vlasništva izveo poput “macula originalis”. i zato je trebalo da “nestane”Direkcije i sa njom da nestane “crna kutija” na kojoj je zig Fond za sanaciju posljedica slijeganja. “Ko je lud da trazi crnu kutiju , taj sto trazi nije samo lud , on je i izdajnik Tuzle”, “glasa se visocanstvo”!?
Činilo se da je sve spremno za odlučni i poslednji “Šturm” na zemljišne knjige, koje čuva Sud. Da poslednji, s obzirom da je pitanje upisa u katastar nekretnina, kako je ono mislilo, “nesporno”.
Bolje je da se prica ta originalna priča kako je nestao avion, a da se ne zna uzrok nestanka njegovog. Moguće, da je pogođen nekim projektilom, ili je možda posada bila “pripita”, ili je pilot dobio “moždani udar”. Uzrok je nepoznat, a kolateralna šteta, ona stvarna šteta; ma čekaj. Ko zna koliko njih trlja ruke u tom času?
Prvo će Gollum upisati svoj vakuf, s obzirom da je do juče kukao kako ga “prevaranti i pohlepnici napadaju pod maskom privatizacije”!? Od te “utvare“ Gollumove, nema ništa, osim gorčine koja izjeda ovo biće, s obzirom da je kupalište ipak svačije, ako se nađu 2,50 KM u džepu. Ali, šta je sa onima koji su bili u “svatovima” sa Gollumom?! Pohrliće svatovi, ti stvarni pohlepnici koji su napali “grunt” hobitskih familija, te su tako privatizovali Fondovu imovinu, koja potiče od nekadašnjih imanja Vasića, Morankića, Goja, Softića, Ibrahimbegovića, Mottovih, Sijerčića, Džinda, Avdagića… i inih. Potomstvo ovih familija, sa hobitskom nevjericom, dok prolazi gradom, okreće glavu lijevo i desno i pita se: Kako je moguće da se tamo gdje je bila nasa kuća…sada je kuća …ili je nešto…? Da, moguće je, neki su upravo tu “izgradili nešto, poput opsesije”, jer to se i ne može drugačije kvalifikovati. S obzirom sa kojom žestinom i agresivnošću “to nešto” oni brane, tako što zapravo napadaju, optužuju, odvelo ih je u besmisao poput one koja vlada na prostoru Pinge u zimskim danima. Čime su opsjednuti? Treba biti na kruni elitizma, treba imati moć nad ljudima, svim tim hobitskim kupačima, tim slušaocima medija, svim optuženima, i nad “podstanarima” u svojim kućama…
Ponekad se desi da i u ljetnim danima, kada je vazduh vreo, kada bi pogledali iz Centralnog parka, dok sjedimo na klupi, moglo bi da ugledamo kako je pred nama veliko pojilište, usred pustinje, na koje su dosli žedni crni gnuovi, nakon dugog trčanja po beskrajnoj ravnici. Ta pomaknutost, tjera običan svijet od sebe. “Visočanstvo” ne razgovara zapravo ni sa kim, i njemu se već pričinjava da su te riječi građana: oštećenih, obespravljenih…nerazumne, one su njemu poput glasanja žednih gnuova, te ono neprestano zove nekoga drugog da sa njim razgovara. Zove li ono “bijelu medvjedicu” koja se već udaljila u beskrajnom ledenom prostranstvu, te se lutajući tužno glasa i traži svoje izgubljeno “mlado”, i troši snagu hodajući u svojoj osamljenosti…?!
Pa ipak, moguće je da se dogodi da se prepozna “bitak”i u slucaju ovog gubitka i da se odustane od puta koji vodi konačnom “raspadanju” Fonda za sanaciju šteta i nestanku imovine Fonda. Ova imovina, u konačnici, pripada radnicima i rudarima industrijskog sistema proizvodnje i prerade slanice, i građanima Tuzle koji su pretrpili i koji trpe štete na svojoj imovini, i danas, od uticaja slijeganja tla koje je prouzrokovano eksploatacijom slanice.
Boji li se to zapravo Gollum, kada kaže da će mu pohlepnici oteti “javno dobro”, da mu na vrata “dvora” ne zakucaju, jednog dana, predstavnici ovih radnika i građana, te da nakon svih ovih godina, u ime ovih prevarenih i zaboravljenih ljudi, iskorače sa pravom vlasništva na “pustom” prostoru Pinge, na svoj stvarni grunt. Toga dana, kada bi se to dogodilo, nestalo bi pustoši koja u zimskim danima vlada na prostoru Pinge.
Svi oni koji se bore protiv destrukcije i gašenja Fonda za sanaciju šteta, jesu oni stvarni borci, koje itekako treba Bosna i Hercegovina. Neka!; neka je ostala gola zemlja, neka je sva iskljucana, bitno je da se ta ledina, močvara, njiva, bašča, kamenjar, jezero… too, neka se sačuva u pravim rukama…i biće života i za potomstvo; i vratiće se rode.
Autor: Alida Hrustanbegović
Tuzla, 17.03.2014.