Između mene i vas sada nema ničega osim ovog zvuka zvona koji se razlijeva između mog i vašeg svijeta. Želeći napisati nešto o miru, najvećoj tekovini i dragocjenosti na ovoj planeti, po malo me plaši činiti to iz Srebrenice koja je toliko dugo bila s’ one strane mira i koja je jednim krvavim ljetom skupo platila tek njegov nagovještaj. Tih dana zvuk japanskog zvona iz Ujedinjenih Nacija nije dopirao do nje.
Kada se oglasi ove godine, ja ću vjerovatno biti budna, i ćuteći ga svojim čulima pisaću vam ove riječi.
Pisaću vam iz grada nad kojim su i smrt i život ostavile vječni i neizbrisivi trag u vremenu.
Tragom duhova koji me prate hodam pognute glave da im ne zaklanjam vidik svakoga dana i želim vam da to nikad ne doživite. Zato nikad ne grebite, ni najmanju ranu, kako bi mogla da zaraste i nikad više ne prokrvari. Odrecite se grubih riječi koje mržnjom rovare i baš kao što je Antić obećao Tanji na jednom uglu Nevskog prospekta, učite svoju djecu da budu dobri ljudi i da mrze rat.
Nemojte im pričati kakvi košmari znaju da nas bude već četvrt vijeka i kako bolno zvuče riječi ,,pomozi mi,, i ,,ne daj da umrem žedan,,
Živite mir. Volite mir. Sanjajte samo jedan san da se nikad i nikom ne desi rat.
Neka vaš način bude način života koji će se graditi na principima humanosti, razumijevanja, solidarnosti i međusobnog poštovanja. Izađite pročišćeni iz ratobornog dvadesetog stoljeća i unaprijedite život. Pronađite mir u svojoj duši jer samo ako to uradimo svi, bezbjedan je onaj u svijetu.
Tamo gdje ima puno ljubavi i puno oprosta uvijek je bilo najbezbjednije. Jer, šta nas drugo, osim oprosta može izliječiti ovako načete i postkonfliktno retardirane koje je previše davno zavadila četa luđaka i vrijeme nam je da im to više ne dozvolimo.
Zato kad sjutra zazvoni zvono za mir u svijetu:
Priznajte…osam hiljada puta.
Zažalite…osam hiljada puta.
Pokajte se …osam hiljada puta.
I isto toliko puta oprostite.
Ja jesam!