Za dane u izolaciji, jedno jednostavno i iskreno "(po)mislim". (Po)mislite...

Današnja situacija je teška. Nije bezazlena. Ali, kao i svaka druga, daje nam priliku da budemo ljudi...

Osmijeh na biciklu / 16. Mart 2020

(Po)mislim...

Na mamu. Koliko god mene i nas nasmijavala kao jedinstvena mater, uvijek prvo pomislim na to koliko je toga kroz život iznijela na leđima. Hrabro, neopterećujući ikoga i sa osmijehom, pogotovo posljednjih pet godina kada je stiglo najteže za nju.  Ali, bez obzira na to, ona je i bez  sadašnje situacije primorana da veći dio svog vremena provede u svojevrsnoj izolaciji, ne može često da prošeta kada bi željela i još puno, puno toga. Ona je danas mama bez lijeve dojke, sa osteoporozom i raznim alergijama koje je muče. Krhka i slabašna naizgled, ali za nju su to „samo nalazi“, ona je stijena. Žena koja ima toliko duha i energije, nepokolebana, snažna... rekli biste, kao i svaka majka. Ali, samo malo zastanite i (po)mislite koliko smo od svih tih majki naučili. (Po)mislite, posebno danas.

Na tatu, mog dobrog ocu, na njegove 73 godine u kojima su već nagomilane tablete za pritisak, srce i šećer. Na svaku njegovu boru koja pokazuje koliko je on samo briga kroz život nanizao, a svakoj se smijao u lice ogromnom količinama humora i šala. (Po)mislite i na druge očeve, istinske vitezove zaštitnike djece, koji neobično toplom ljubavlju nerviraju svoje supruge. (Po)mislite, posebno danas.

Na Dragančeta, mog dobrog, srčanog i nasmijanog Dragančeta. Ni ja, koja sam neprestano bila sa njim svakim atomom bića, nisam znala koliko ga je zaista boljelo, iako je vrijeme koje je više proveo u kući nego napolju govorilo samo za sebe. Vrijeme bez bicikla, Vrbasa, šetnje, kafića, avanture... više u bolnici nego na našoj terasi. Koliko puta smo samo oboje bili u kućnoj izolaciji zbog virusa, niskih leukocita, koječega. Bez drame nego u skladu sa okolnostima. U kući koja je nama bila topli dom a, opet, toliko puta čak i u tako lijepoj ušuškanosti pretvarala se u prostor bez snage koja mu je nedostajala da pročita koji red knjige ili posluša neku emisiju o svemiru. Pa, ipak, uvijek ali uvijek je bio nasmijan, raspoložen, dostojanstven, borio se lavovski, nikada se nije žalio niti kukao. (Po)mislite samo koliko bi ljudi to moglo ili bi moglo, ali da zabija sve redom u tri lijepe. (Po)mislite, posebno danas.

Na Dragu, mog dobrog Dragu, ujaka kojeg sam odmalena zvala po imenu. Kakav je to samo udarac bio za njega, ta grozna bolest dobijena zajedno sa rješenjem za penziju, u kojoj je trebao da šeta i radi šta god poželi. Umjesto toga, više je vremena proveo u kući i u bolnici, ali do samog kraja hrabro se borio, najviše posebnim intelektom, kakav je samo on imao. (Po)mislite koliko ljudi bi imali snage za to. (Po)mislite, posebno danas.

Na sebe. Na moje dvije godine i gotovo dva mjeseca svojevrsne izolacije koju sam još na početku nazvala neprebol. To vrijeme bez Dragančeta, nakon toliko borbe, ali i najljepše mogućeg provedenog života u zajednici. Života koji smo činili vrijednim i kada je bilo najteže. Vrijeme otkad ga nema jeste samo i lično moje, moja izolacija i neprebol, ali i vrijeme u kojem sam učila ponovo da hodam, da u sebi pronalazim razloge da se opet nasmijem i uradim nešto voljno i rado. Da postanem nešto tako veliko i čudesno kao što je teta Maja. U tom vremenu, evo još malo i dvije godine, kako odlazim na psihoterapiju. Pričam otvoreno o tome, kao i o važnosti prevencije i redovnih odlazaka na sve zdravstvene preglede. To spominjem posebno sada, kada smo se svi našli u okolnostima prave i stvarne izolacije, a time ću i završiti ovo „pismo dobre namjere“.

Na djecu, tu divnu i nevjerovatnu djecu. Posebno na onu koja su iskreno i čisto „moja“, iako vlastitu nemam. (Po)mislite na djecu. Posebno danas.

Na bake i djedove, koji me prate kao nevjerovatne sjenke, u svemu. Na brata, ujku, tetke, striku, rodbinu, djecu, Dragančetove, kumove, poznanike, bratovu djevojku i njene, komšije, prijatelje, među kojima imam i one koji su u pravom karantinu u odnosu na mene i većinu nas... niz je dugačak, zahvalna sam na tome. (Po)mislite kako je vama bliskim ljudima. (Po)mislite, posebno danas.

Na sve one nepoznate, a sveprisutne u našim životima, sve zdravstvene i ostale radnike u bolnici, apotekare, trgovce, pekare, žene iz kioska, radnike čistoće, mesare, konobare... (po)mislite koliko toga su oni, često i nadljudskim naporima, izmoreni i uplašeni, učinili za vas i vaše,  a činiće itekako još. (Po)mislite, posebno danas.

Mislim na sve. A, ponekad, kada dođe neki ovako težak vakat, (po)mislim i na one neodgovorne, bahate, sebične, nesavjesne... i, onda, s punim pravom budem ljuta. Da, ljuta. Imam pokriće za tu ljutnju - u vlastitom odgoju, amanetu koji mi je ostavljen, u svim tim mojim ali i nekim vašim i neznanim junacima koji su prošli kroz teške i mučne "izolacije", a nisu se prenemagali. Imam pokriće u tolikim nepoznatim ljudima, a koji su oko nas svakodnevno; ljudima koji često čine čuda, rade prekovremeno, uče vašu djecu i čiste tuđa govna da biste sklopili svoj mozaik zone komfora. (Po)mislite, posebno danas.

Posebno sam ljuta na ljude kojima je dosadno. Ljudima koji su zdravi, imaju krov nad glavom i nekoga sa kim ga dijele, koji imaju metar terase ili komadić dvorišta, koji imaju dijete, roditelja, brata, sestru, ljubimca, neku biljku da zaliju, poneku knjigu na polici, filmske kanale, radio, kuhinju u kojoj mogu da izmisle neko gastronomsko čudo, prozore koje treba oprati od gareži koja se nakupila, da ne pričam tek o internetu u kojem se mogu pronaći čuda - od emisija, muzike, savjeta i raznih kurseva pa sve do važnih, stručnih informacija o trenutnoj situaciji.  O tome da u današnje vrijeme imamo mogućnost da se sa porodicom i prijateljima čujemo u bilo koje vrijeme, živjeli oni 5 ili 5000 km udaljeni od nas, tek ne treba ni govoriti. Zato smatram da je ovo dosađivanje koje spominjem i koje me ljuti jer  pravi bezobrazluk. A nismo na ovom svijetu sami niti svijet postoji samo zbog nas!

Od prvog dana kada sam zakoračila u ordinaciju i krenula na psihoterapiju, imala sam sreću da dobijem priliku da me dvije dobre, stručne i posvećene žene vode kroz moju ličnu izolaciju i neprebol. Za tugovanje lijek ne postoji, rana od gubitka ne može da zaraste i ostaje kao jeziv ožiljak, ali postoji milion načina kako da čovjek nauči da živi sa tugom. S druge strane, svi ti savjeti i razgovori, donijeli su i toliko toga primjenjivog na okolnosti koje nisu tugovanje. Na okolnosti kakva je i ova sada. To su praktične metode upošljavanja misli i ruku, kako volim da kažem. Pravljenje sitnih planova, dan za danom i korak po korak, kako kome prija i odgovara. Uz pomoć papira i olovke, uz jutarnju kafu ili čaj, pravljenje samo vašeg spiska stvari koje biste željeli ili mogli da uradite taj dan. Pomaže mi to sada jer sam se, čak i pored roditelja, brata i svih mojih ljudi, našla sama izolovana u izolaciji. Pored svoje lične, neprebolne izolacije.  Naravno da nije jednostavno, kao što nije ni taj naizgled običan zadatak da sastavite spisak čime ćete ispuniti dan pred vama. Uostalom, kao što ni život u kojem je i moja i vaša priča, pa i situacija u kojoj smo se svi sada našli, bez obzira na status, uvjerenje, pol, godine ili nešto peto, nisu jednostavni. Ali, život nosi i toliko toga lijepog. Ima li išta ljepše od toga da se ponašamo nesebično, odgovorno i empatično, kada počinjemo od sebe i čišćenja vlastitog dvorišta, kada dajemo... a jedino tako možemo da budemo budemo dobri i drugima. Nije li ovo danas, što je stiglo i do naše vlastite avlije, prilika da zastanemo, da se razmrdamo, da nam nikako ne bude dosadno, nego da bude najbolja moguća zadaća koju smo dobili od života.

Znam i svjesna sam da nisam psiholog, samo želim da ukažem kako sam od stručnih lica učila i učim da budem "pshiolog sama sebi", što mogu primjeniti i u ovakvoj situaciji. Znam koliko toga možemo i sami. Znam koliko toga mogu da učine medicina, nauka, logika tako da bismo svi trebali da pokušamo da sačuvamo zdrav razum i da se strpimo, koliko god je to moguće. Kao i kroz sve u životu, idem srcem dobrih namjera, kao što sam učila i učim da nam za sve treba puno rada, truda, volje, želje, znoja. I da, jesam zabrinuta i zamišljena zbog svega što nam se sada se dešava, ali znam da ni zbog toga ni zbog svoje lične borbe neću biti neodgovorna, nesavjesna i sebična. Sjetim se samo zadaće koju imamo svakodnevno prema sebi, drugima, okolini i društvu.

A tu je, naravno, i besplatna psihološka pomoć, koju mogu pozvati i ovi što se baš dosađuju i ne mogu nikako da izdrže. Ali, neka ne zaborave da prvo (po)misle prije nego što se počnu dosađivati. Neka pomisle da ima onih kojima je i ovakva i svaka druga pomoć potrebna. A tek kada dobro promislimo i (po)mislimo, moći ćemo zastati. I onda ćemo se moći nadati da neće pobijediti ni virusi ni politika, a kamoli dosada, nego čisto, odgovorno i nesebično srce. Samo (po)mislite. Posebno danas.

 

 


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.