Zakrčena glavna ulica, zabranjen pristup i dosta ljudi okupljenih okolo. Poznata slika u skoro svakom centru grada kada se dešava nešto bitno. U Banjaluci nedavno ista slika. Iz radoznalosti sam prišla da vidim šta se dešava i koja je to bitna ličnost koja je došla. Prišla sam i pogledala, stvarno nisam znala ko je to. Djevojčice i dječaci oduševljeno su stiskali papiriće i olovke da dobiju svoj autogram.
Čula sam samo u masi: YouTuber.
Sve mi je bilo jasno. Sklonila sam se i nisam se mogla oteti utisku da se svijet otima kontroli i da sad postaju druge stvari bitne i postavljene kao neke vrijednosti. U glavi mi je samo bila jedna misao. Da je tu na tom mjestu bio poznati pisac ili pisac u usponu ko bi došao i tražio autogram? Vjerovatno niko.
Koliko klikovi vrijede vjerovatno najbolje znaju oni koji na kliku zarade, jedni od njih su definitivno i youtuberi. Zarade su ogromne, a ti ne moraš da kažeš uopšte „mudro slovo“, čak što banalnije, svakodnevnije, uopštenije dobiće više klikova. Čini mi se da parodije na svakodnevni život „najbolje prolaze“.
Od odraslih do maloljetne djece, stvarno nema granica ko je danas „poznati youtuber“. Sjećam se starih vremena kad su roditelji branili djeci, a sad čak roditelji i postiču, jer laka zarada koju ovaj vid „posla“ donosi, zaslijepila je sve.
Šta se dešava sa tim ljudima kad ne dobiju dovoljno klikova, kad odjednom nisu praćeni ko drugi, kad njihove teme nisu više nikome interesantne? Šta se dešava uopšte kad shvate da od „posla“ koji je mogao da bude samo hobi i nije sve tako sjajno i bajno? Ili ja to gledam iz sasvim druge perspektive.
Koliko god ljudi pričali, skoro svi hoće da budu poznati, vidjeni ili javne ličnosti. Kao što postoje dvije strane na novčiću, tako postoje i dvije strane priče na svaku vrstu teme. YouTube mania je zavladala, posledice će se tek vidjeti za nekoliko godina.