Nismo isti i tačka. Žene su baš posebna bića. Ma i muški isto, i oni su posebni ali žene…uvijek se pitam kako bi mi bilo sa muškim mozgom. Dobrim dijelom sam uvjerena da moj mozak i funkcioniše po principu muškog ali, avaj, software je ženski i tu nema pomoći.
Nemojte graktati odmah, vi dežurne graktaljke!
Ok. džender. Ok. gay. Ok.lgbt. i ta divna mogućnost izbora. Ali ta sposobnost i želja da se patiš, to je ženski posao! Ona podjela na kućne, ženske i „teške“, muške poslove, ne pije vode. Jednostavno, kad je opšte funkcionisanje u pitanju muškarci su hedonisti, a žene, brate dragi, mazohisti da ih nema većih.
Zašto bi inače život provodile analizirajući tuđe emocije, odjeću, finansijsko stanje… naročito emocije. Da nisam jedna od tih mazohistica potajno bih vjerovala da žene u uglu očiju imaju padajući meni sa stavkama koje analiziraju i da te stavke uglavnom svijetle crveno. To je glupost. Nemaju to u uglu očiju, to imaju roboti u filmovima, ali taj meni svaka ima u glavi.
Kad ćeš čuti jedno muško da dođe s posla i kaže:“ Danas me je onaj Goran odmjeravao jer sam došao u novim farmerkama. Možeš misliti rekao je da su preskupe i da za te pare i nisu nešto.“ Ženska posla.
Kad ćeš čuti da žensko ima problema sa svekrom ili djeverom? Skoro pa nikad. Zato je tu svekrva i zaova!
Zet i tašta. Priča za sebe.
Kad će muško reći da je u bedu i da mu treba slatko?! Kad će muško da ode u minus na kartici zbog nekoliko „jedinih“ tunika koje su na sniženju baš sad i nikad više? Ne daj bože da počnem o kozmetici i o pomadi za gornju lijevu trepavicu i regeneratoru za crnu, boja noći, kosu…
Nabadamo mi njima na nos i utakmice i pivo i tu famoznu dasku od šolje. Ko nam je kriv što nam je dosadno. Ko da vi sve mrzite sport i ne volite pivo i ostavljate stvari na svoje mjesto. Ne bih rekla.
E sad, nije sve ni do nas… Ima tu ono „ti si curica, nije to za tebe“ od malih nogu i sve ostalo što sve već znate. Mada nije to opravdanje. Nije to opravdanje da dižemo nos u nebesa i da nosimo čizme ljeti. (Koji je fazon sa šupljikavim sandala/čizmama!?) a kratke suknje zimi. To ni ja kao žensko ne razumijem a gdje će praktično muško to da shvati. Nisu opravdanje ni vjekovi potlačenosti ženskog roda.
Po šerijatskom zakonu, koji je što se tiče muško-ženskih odnosa dosta jasan i diskriminišući, muškarac može imati onoliko žena koliko može da izdržava. Sponzoruše old school. Kome je to smetalo? Malo kome. Danas je l’ ulicom prođe dotjerano žensko a pored nje manje lijep muškarac, odmah vele” sponzoruša.”
Sve je to moralo jednom početi a tad niko nije reagovao pa se sad sve razgalamile da nadoknade godine nereagovanja. Neiksrene smo. Mnogo muljamo, ne znamo šta hoćemo i sve opravdavamo hormonima.
Kad se dublje zamislim nad ponašanjem ženskog roda i sama bih postala gay da sam muško. Jednostavno je lakše, a muškarci neće da se pate. Pa nisu žene. Čak i žene same se služe ovom taktikom sve više. Ovo je šala, u slučaju da je nije neko prepoznao.
Zaključak: ne trebamo biti isti. Da smo takvi trebali biti, svi bi bili muški ili ženski ili nešto za šta riječ nije izmišljena. Ovako je baš interesantno. I Andrej Pejić garant misli tako.