10. januara, samo dva dana posle objavljivanja dvadeset i šestog studijskog albuma, umro je „zagonetni“ Britanski muzičar Dejvid Bouvi . Njegova muzika je osvojila svet, ali mu čak ni ona nije pomogla da pobedi u najvažnijoj borbi. Borbi za goli život. Tako bi frazama i klišeima bila preneta vest o jednom prerano ugašenom životu. Opet kliše i opet fraze. Kako drugačije reći da je neko umro uz malo svečaniji ton, a da pri tome ne zvuči kao Milojko Pantić? Teško, eto kako.
Vikipedijina statistika pokazuje da je upravo ona, Vikipedija, prvi izbor mnogih koji žele da se upoznaju sa životom i delom velikih zvezda, kada one svoje svetlucanje nastave na nebu.
Bouvijeva stranica je pregledana skoro sedam miliona puta u danu posle njegove smrti. Skoro sto osamdeset pet puta više pregleda nego što je imala samo dan ranije. U narednih nekoliko dana članak o Bouviju je pročitalo još oko četiri miliona posetilaca „željnih znanja“.
Iako to možemo gledati kroz oči pomodarstva i želju pojedinaca da se na društvenim mrežama pokažu kao poznavaoci svega i svačega, a naročito onoga što je aktuelno u tom trenutku, dobro je to što se makar u trenutku smrti nekog velikana svetina zainteresuje za njegov lik i delo. Dobro je što će, ako ništa drugo, i neko iz naših naroda i narodnosti pored Cece, Vece, Mace, Mece, Jece i ostalih kulturnih tekovina današnjice uz masne ruke od slanninice ili gibanice napisati R.I.P. u „čast“ ugašene zvezde. Bolje da se ikada malo prosvetle i nauče nešto novo, nego nikada. Samo mi nije jasno otkuda toliko Balkanaca!
Ja da mogu da biram, ja bih se odlučio da „odem“ kao Lemi. Dostojanstveno, bez da mi ovi gore navedeni „čestitaju“ i postavljaju pesme i slike po zidu. Valjda ih je zblajžnjavala Lemijeva duga kosa i uske pantalone pa nisu hteli čak ni da pročitaju ko je on bio. Sva sreća! Da su počeli da čitaju pa da još saznaju kako nije imao porodicu, i kako je nedostatak iste zamenio video igrama, pa još da su čuli neku njegovu pesmu, ne da mu ne bi čestitali nego bi bogobojažljivi vernici, ćeri i sinovi Cecini, organizovali FB proteste da se neko takav ne ukopa u zemlju bez glogovog kolca i venca belog luka. Ipak je Bouvi izgledao pristojnije, ako zanemarimo neke spotove i neke njegove faze, koje na svu sreću ovi R.I.P. lajkovatelji i uživaoci opojnih modnih trendova nisu mogli da vide.
Čudna vremena dođoše, vremena u kojima je uvek sjajnija „mrtva zvezda“ nego ona koja sija među nama i obasjava nam put svojim talentom vodeći nas mračnim i tesnim hodnicima umetnosti. Istovremeno binući se o nama da ne zalutamo u kič i neukus. Mogli bi oni kod nas da svetle i kroz guzu, kao svici, ali ne bi uspeli naše narode i narodnosti da provedu kroz mrak šabanije koja je zavila duše kao brižna mama koja umotava svoje novorođenče u duple pelene zbog pravilnog razvoja kukova. Mogao bi kod nas i Elvis da voskresne, sve sa Lemijem i tri Bouvija, ali to na našim prostorima ne bi osvetlilo ništa. Toliko smo dugo u mraku da smo svi postali bića noći koja se hrane samo krvlju i zlom.
To što se Vikipedija pretvara u oglasnu tablu sa čituljama nije njena krivica, krivica je u nama ljudima koji lutamo kroz ove živote i „obrazujemo“ se samo zbog opklada ili da bismo se prikazali onakvima kakvi nismo za nekoliko lajkova. Šta bi bilo kada bi svi učili, istraživali, saznavali čisto zbog vlastite radoznalosti koja je čovekovo prirodno stanje, koja nas je vodila kroz sve ove vekove i koju smo negde usput izgubili. Ne bi bilo ništa! Ne bi bilo ratova, ni bolesti, ni gladi. Samo u društvu gde se znanje i umetnost cene radi samih sebe , a ne radi neke koristi može biti bezbrižno i srećno društvo.