Ne slavim čestito ni svoj rođendan, kamoli da slavim tuđi. A ova današnja šaradna šarena laža od proslave mi je itekako tuđa, poput nekog stranog tijela u organizmu. Kao poremećen rad štitne žlijezde. I pitam se, po ko zna koji put, zašto se ja stidim? Gledajući te slike sa ulica, ulica „zaštićenih“ ogradama i transporterima, marširanje vojske i nacionalističke pjesme. Sve to uokvireno otužnom slikom poput razglednice na čijem kraju se uhvatilo malo buđi. Razglednice neke omanje kasabe na kojoj su tek siva robna kuća „Boska“ i poneki „Minutica“ kiosk. Banjaluka, vijek dvadeset prvi. A gorak ukus devedesetih nadvijen nad tom slikom. Nikako naprijed, uvijek nazad – to mi se čini kao dobar slogan za „našu kuću Srpsku“. Jedino zastave blješte, toliki ih je broj kao da je ovo Las Vegas. I opet – ja se stidim?! Jer sve je ovo danas, jamačno, nešto moralo i koštati. A onda se sjetim kako na onkološkom odjeljenju nedostaje deka za pokrivanje pacijenata. Hoće li, kada se sve te zastave poskidaju, biti proslijeđene na taj ili neki drugi bolnički odjel, hoće li one moći grijati pacijente? Hoće li to moći „Toplana“ kada pacijenti budu kod kuće? Ima li dovoljno mazuta za sve one čiji su radijatori priključeni na gradsko grijanje, ima li dovoljno da na ovom minusu majke ne moraju paliti klima uređaje i grijalice kada trebaju okupati i presvući svoje male, tek rođene bebe? Ili je dovoljna činjenica da su ta sićušna, nedužna i čista bića na svijet pristigla u bolji entitet, parče raja, u Republiku Srpsku?!
Lično, slobodu osjećam samo u nekoj svojoj intimnoj republici, gdje sam se sakrila i ušuškala, gdje sam se privila uz svoje najmilije i čvrsto ih držim, ne puštam. I sramota me što svoje dragocjeno vrijeme trošim na pomenutu šaradu, sramota me pisati o tako dubokom i osjetljivom problemu. Jer, devedesetih koje su tako plastično oslikane na današnjoj razglednici ja nisam bila u rovovima, u gradovima razorenim do temelja, u izbjeglištvu, vidjela krv ili izgubila člana porodice. Ali, sazdana od svega iznutra, srcem koje kuca za pravdu i jednakost, ipak sam tokom zadnjih „posebnih i velikih“ četvrt vijeka uskraćena, zatvorena, ograđena i ograničena. Iako nisam recimo iz Vukovara ili Sarajeva, ipak sam zaradila neke ožiljke, nekako smo i moji najdraži i ja (p)ostali osakaćeni. Ne svojom voljom. Pomenutih devedesetih ste mom ocu, čovjeku koji je za mene izmišljao tople bajke bez babaroga i gladne djece ostavljene u šumi, čovjeku po vojnom činu radiotelegrafisti u ruku gurnuli snajper. Priznao mi je, mnogo godina kasnije da je jednom i ubio. Kravu. Devedesetih ste onaj osnov, temelj sretnog djetinjstva od kojeg se grana drvo života ukrali mom bratu. Majci dali otkaz. Ali niste zaboravili da im pokucate na vrata da obavezno glasaju za Karadžića. Mnogo godina kasnije ste proširili ponudu pa im rekli da imaju i ručak pod šatrom, a od njih trebaju samo dva glasa, sitnica. Ali idem naprijed i dalje. I uvijek ću biti ona koja se, sticajem okolnosti, rodila u Bosni i Hercegovini. Živim, isto tako sticajem okolnosti, tu gdje živim, a Bosna je neodvojivi dio mene. Još više onaj unutrašnji glas savjesti, sve ono što sam dobila u amanet od poštenih i časnih predaka, ne daju mi mira i ne mogu da ne pustim glas i ne kažem „dosta je više šarada“, barem na ovom papiru.
Ovdje ne pripadam, a tu sam. Ne dijelim iste svjetonazore kao „veliki vođa“. Nikada nisam, kao ni moji roditelji, bila član partije. Naivno, poput mog dede, i dalje dijelim ljude isključivo na dobre i loše. Ne stavljam im pod mikroskop imena, boju kože, seksualno opredjeljenje, ne istražujem pod lupom kome se mole. Mogu samo biti ljudi(ne) ili papci. I, iskreno, ovih dana mislim na neke druge stvari. Mislim na Bouvija, njegov jučerašnji jubilarni koji se maltene poklapa sa godišnjicom njegove smrti. Danas sam odgledala dokumentarac „David Bowie: The last five years“, koji je prekjuče premijerno pustio BBC. To je nešto što te ostavi bez daha, zamisli, protrese. Trebaš biti najbolji od najboljih da ostaviš neizbrisiv, vidljiv trag. Stisnuti sve atome da u trenucima kada umireš od teške bolesti i to prokleto dobro znaš pronađeš snagu da napraviš još nešto posebno i veliko za kraj. Ali, to je Bouvi. Onaj koji nije bio operisan od situacije oko njega i koji negdje 2007, 2008 nije mogao vjerovati da 21-i vijek uveliko teče, dok svijet ide u nekom „čudnom pravcu“. No, vratimo se u stvarnost, u zemlju „meda i mlijeka“. Mislim i na to kako će moj muž po minusu izaċi da izvadi krv koju treba kontrolisati svakih 7 dana, kako će izaći na ovu nepopustljivu hladnoću, još u jeku epidemije gripe. Malo nam svima treba da pokupimo kakvu virozu, kamoli onkološkim pacijentima. A nema nad nama nekog vizionara poput Bouvija da nas vodi pa da možda bude i obaveza da onkološkim pacijentima bude obezbijeđeno kućno vađenje krvi. Ima, naravno, i ta mogućnost, ali samo ako ste nepokretni, maltene na umoru. Što me podsjeti – jednom prilikom kada njemu nije bilo baš najbolje dolazili su nam kući. Dan prije su ga pregledale doktorica iz porodične, a sa njom je bila i medicinska sestra, koja mom mužu na odlasku dade dobronamjeran savjet: „Kada budu dolazili, vi samo lezite, nemojte slučajno ustajati. Dolazili su tako kod nekoga i pacijent kojem je trebalo izvaditi krv je u tom trenutku izlazio iz toaleta pa su kasnije prijavili tu i tu doktoricu iz te i te ambulante kako daje uputnicu za kuċno vađenje krvi, a pacijent se, zamisite, kreće“?! To što ima C ili ovu ili onu šifru manje je važno. Eto, to je samo još jedan od razloga zašto neću da čestitam rođendan velikom vođi. Ili da još pojednostavimo – njemu je omiljeni reditelj Kusturica, a meni Felini. Prosto. Tako da… on neka se inati i otcjepljuje, neka urla na mikrofon kako nam ne može niko ništa, a sve to neka mu aminuje lični patrijarh, dok okolo lopatom smeće razgrće Toma grobar. Inatiću se i ja, za bolje uslove u mojoj ličnoj republici. U okruženju u kojem živim. Iskreno, da li je do toga što me ne grije gradska toplana, na mojoj terasi ne visi mini trobojka nego neko ukrasno, drveno srce ili, jednostavno, zato što sam izbacila sve ovo na papir, ali meni je već malo bolje. Samo još uvijek nisam sigurna “da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj?” (Branko Miljković).