Prvi zimski dan u Višegradu osvanu sunčan. Magluština koja ga je gušila svo ovo vreme kao da je bila samo ružan san. Napokon ste danas na ulicama mogli raspoznavati ljude po likovima, a ne po konturama noseva, ušiju, ružnih frizura…
Kao i svaki dan reših da prošetam do svog ranča na Okolištima. Za one koji ne znaju šta su Okolišta, to vam dođe nešto kao Beverly Hills, ali u Višegradu. Elitno naselje sa privatnim rančevima i hacijendama. U prvi mah se zabrinuh što nema magle i da li to znači da naša hidroelektrana radi sa manjim kapacitetom. Nije valjda da će naša dečica napokon moći da udišu vazduh sa manjom količinom vlage i dišu normalno i da će tamo neko obdanište u okolini Banja Luke ostati oštećeno za dvadesetak hiljadarki ili nedaj bože neki sportski klub. Mi smo tu da se žrtvujemo za našu Republiku Srpsku. Nema veze što su nam deci porasle škrge iza ušiju. Nema veze ni to što naše obdanište dobija dve hiljadarke godišnje, kao i škola. Važno je da naša Republika Srpska profitira i da je njima lepo.
Teško dišući, nenaviknut na ovako suv vazduh, nekako se popeh do Okolišta i dođoh do ulice Ive Andrića 90210, gde mi je smešten ranč. Odlučih da vreme na ranču provedem napolju čisto da malo treniram odumrle disajne puteve. Sedeći tako i gledajući u okolna brda, za koja nisam ni znao da postoje do sada i koja je sunce farbalo u neke lepe crvene boje, primetih nešto čudno. Na nebu je bilo strašno puno aviona. Uspeo sam da ih izbrojim čak pet, možda bih i više ali mi se ova druga ruka bila malo smrzla pa nisam mogao da koristim prste za računanje.
Pa rođaci moji i samo posle recite da RS nije bolji deo BiH. Pa iznad Okolišta leti više aviona nego što je prošlo automobila pored mene dok sam planinario prema ul. Ive Andrića 90210, i to duplo više. Toliko smo razvijeni da više i ne koristimo drumski saobraćaj nego samo nebeski, što je u neku ruku i logično pošto smo mi nebeski narod. Jest da je benzin skup iako u svim sredstvima oglašavanja stalno govore kako cena nikad nije bila manja, ali to je verovatno zato što retko ko od nas koristi benzin pa zato i nisu obarali cene. Mi Srbi se vozimo na kerozin.
Posle završenog obilaska ranča, igranja sa ovčicama, provere grla za jahanje i onih grla koja se koriste da se muzu, pođoh nazad u grad. P.S. grla od kojih se prave čvarci nisam obilazio pošto su se ona već žrtvovala za više ciljeve pa su njihovi obori ostali pusti. Naravno opet peške i naravno opet pored mene ne prođe automobila koliko je proletelo aviona na nebu iznad mene. Tako radostan zbog nade koja se pojavila sa nestankom magle i činjenice da više letimo nego što vozimo sedoh malko da surfam. Obukoh majicu bez rukava, da bi se videle tetovaže, uzeh dasku za peglanje kojoj sam prethodno odvalio nožice, pustih Ugly Kid Joe i počeh da surfam Googlom. Šta je čudno ? Pa to je jedini način na koji možete da surfate u ovom boljem delu BiH. Nema kod nas talasa rođače. Mogu ovde sve da pokradu, poharaju, da te prave budalom na svakom koraku, ali jok, talasa nema. Bolje da je ovako nego da nešto se menja, ko posle da se navikava na promene. A i što da menjamo šta kad nam je super ? Pa mi letimo dok se ostali voze.
Surfajući tako naletim na jedan neverovatan podatak. Poskupljenje od 500%. Ajd sad reci da nismo svetska ekonomska sila. Pa tamo u nekoj Norveškoj nešto poskupi za 1.87% i odmah nemiri i haos, čak se i pingivni pobune, ali kod nas jok. Kod nas te rebnu 500 % i mi sretni i super nama srpskim supermenima. Zamislite kolika nam je platežna moć kad nam je i 500 % pišljivo smešno. Porez na lično oružje (čitaj pištolj) sa 10 km godišnje skočio je na 50 km. Možda to i nije povećanje poreza nego su naše vođe uspeli da nam kod sveštenih poglavara dogovore da ovi urgiraju kod ovog gore da naša jedna godina traje kao pet u ostalom slabije razvijenom delu sveta. Ako je već pop iz Trebinja uspeo da napravi aerodrom na kome je tolika gužva da moraju da perusmeravaju saobraćaj preko Okolišta, onda je mačiji kašalj za njih da izmole kod ovog koji nas posmatra odozgo produženje godine. Mada to i nije tako važno, pa koji Srbin ima pištolj? Srbi ubijaju pogledom, dok im iz dupeta suče plamen. Jes ‘će se bakću pištoljima.
Drugi zanimljiv podatak na koji naleteh izbegavajući neku ajkulu dok sam surfovao je taj da je u Višegradu najvisočija osnovica za porez na nepokretnosti. EEEEEE rođače ajd’ sad nešto reci. Ja sam za to da se koliko sutra pokrene peticija da menjamo ime grada. Kakav Višegrad šta više ma ima da se nam se zove grad Previšegrad. Monako, Nica … smešno, ma ima i Novak da se preseli kod nas.
Sve nam je u porastu od poreza na pištolje preko poreza na nepokretnosti pa sve do penzija. Porezi za 500% penzije za 5 %. Pa čak i u brojevima može da se vidi simbolika magijskog broja pet. Šta ste najviše voleli da dobijate u školi ? Naravno peticu ! Koliko imate prstiju na ruci ? Naravno pet ! Redni broj na glasačkim listićima našeg novog-starog predsednika ? Naravno pet ! Jel’ vidite magijsku vrednost broja ?
To što će penzioneri sa povećanjem od 5% moći da se leče samo kombinovanim praškom sa paracetamolom to nema veze. Bitna je magija broja pet. Ako možemo da žrtvujemo decu da nam dišu na škrge da bi ostali uzimali lovu, šta fali ako koji penzioner mandrkne? Pa nije ni prvi ni poslednji. Da ne pričam o tome kako odmah rastereti budžet i opet neko obdanište pored Banja Luke dobije više love, a bogami i sportski klub. Volimo te Republiko Srpska. Jes’ da si entitet, ali te mi volimo kao da si država.
(* Entitet – manja oblast u okviru neke države koja teži pred izbore samostalnošću, a čim izbori prođu onda opet ne teži ničemu.)
Sve je ovo divno samo mi žao što nisam vlasnik jednog od onih pištolja na koje je porez poskupeo za 500% pa da pucam sebi u ovu ludu glavu gde živim.
U entitetu gde ima više aviona na nebu nego automobila po putevima, gde je predsednik traktorista sa tenndencijama prema estradi i nastupima pod šatorom i gde je Ceca umetnica i srpska majka, gde ocu mogu da otmu decu i da ih ne vidi tri godine, pucanj u glavu je najbezbolnije rešenje. Da mi je da budem Srbin patriota barem pet dana samo da se malo odmorim. Mada kada bolje razmislim, bolje ne. Da mi Ceca bude majka i da nosim bele čarape, neka hvala, bolje čir na želudcu.
P.S. Nemojte me smatrati stranim plaćenikom i izdajnikom. Dok ovi što se busaju u grudi srpske to masno naplaćuju, ja ću da volontiram kao strani plaćenik i domaći izdajnik.